Odgoj je dolazio iz kuće i roditelji su bili stroži Po društvenim platformama učestali vapaji kako su nam djeca skrenula s pravog puta. Sve su gora, bezobrazna, neodgovorna, lijena, razmažena. Željeli smo im savršeno djetinjstvo. Nisu se kao mi vozili bez autosjedalice i pili kravlje mlijeko s tri mjeseca. Nas su mlatili, mi smo odlučili prakticirati povezujuće roditeljstvo i dojiti do iznemoglosti i poprijeko gledati mame koje koriste nadomjestak. Prokuhavali smo ekološki uzgojene jabuke (osim ako ste ih kupovali u Eko Sever) i korabice, nosili u ergonomski ispravnim nosiljkama u ergonomski ispravnim položajima i slikali te položaja pa ih slali u grupe na društvenim mrežama da pitamo radimo li to kako spada. Nas su ostavljali kod kuće same s tri godine, a slali u trgovinu s četiri, danas roditelji neku djecu ne žele poslati same u školu sa 10. Dali smo im sve što naši roditelji nisu nama i na kraju dobili ono što nismo očekivali. Nezahvalnu djecu koja smatraju da je imati njihovo pravo, a ne privilegija. I to nije izražavanje osobnog stava, već jadikovanje roditelja na apsolutno svakom tekstu o problemima u dječjem ponašanju koji se objavi. Učitelji u obrazovni ustanovama već dulje vremena osjećaju pritisak “novog vala” djece, ali i novog vala roditelja koji su ih odgojili i to ne kriju. No, roditelji im ne ostaju dužni i uvijek složno odgovaraju da ima i svakakvih učitelja. Kako onda izaći iz ovog začaranog kruga optuživanja i napraviti nešto konkretno ili barem korak unaprijed? Prebacivanje odgovornosti, naime, nikad nije baš urodilo plodom, a odgovornost se na žalost sve češće prebacuje i kada je odgoj u pitanju. Roditelji djeci sve češće, u želji za povezujućim roditeljstvom, ne postavljaju granice kako bi trebali te potom svoje potomke prepuštaju školskom sustavu, očekujući da ih škola “odgoji”. Obrazovna ili odgojno obrazovna ustanova? Učitelji s time i nisu baš sretni, iako se škola ustvari i smatra odgojno-obrazovnom ustanovom. No, najveći problem nastane kada škola i krene s odgojem jer tada roditelji smatraju da se njihovu djecu nepravedno odgaja te odmah slijedi odlazak u školu, svađe i zastrašivanje. “Tko si ti da mom sinu i tako dalje…”. Da ne govorimo o ocjenama, pa se tu i sam čin obrazovanja dovodi u pitanje – svi moraju biti super odlikaši inače nije dobro, a oni koji uglavnom dobivaju petice, i u trenutku kada ih nisu zaslužili isto će ih lako dobiti, jer to je stvar profesorove inercije. Uglavnom roditelji prepuste odgoj djeteta školi, ali potom se vrlo brzo umiješaju jer nisu zadovoljni da se njihovo dijete ustvari odgaja. Naravno, škola nikad nije preblaga prema djetetu ili nešto slično, već je uvijek dijete žrtva, bilo učitelja koji ga ne simpatizira, bilo sustava. Da se razumijemo, takvi slučajevi čak i nisu rijetkost – ali roditelji koji su prepustili dijete školi nemaju se što žaliti – žaliti se imaju pravo oni koji se itekako bave svojim djetetom iz dana u dan. No, hoće li ikada doći vrijeme da se iskreno zapitamo koliko se bavimo djetetom, je li moguće da nije dovoljno, je li moguće da smo mogli više i da smo podbacili? Evo što je za školski sindikat Preporod napisala Sonja Jarebica, magistra socijalne pedagogije iz kabineta Alfa: -Uz učenike i učitelje u priču međusobnih odnosa u školskom okruženju snažno i učestalo miješaju se roditelji. Škola mora imati autonomiju i svatko bi u tom procesu trebao imati svoje mjesto te jasno određene mogućnosti djelovanja, utjecaja, poticanja, predlaganja ili mijenjanja sadržaje, pravila i sl. No smatram da su u našem školstvu već davno „širom otvorena vrata” određenim roditeljima koji su najmanje konstruktivni za dobrobit škole i djece, a izrazito su usmjereni na kriticizam i zahtjevnost u odnosu na njihovo dijete – istaknula je pedagoginja. Također, nadodala je da sve više roditelja neprimjereno reagira na ponašanje svoje djece, a razlog tome vidi u upitnosti njihove kompetencije i morala. – Je li riječ o roditeljima koji su davno izgubili nadzor nad svojom djecom jer se nisu bavili njima, a djeca su bila prepuštena sebi pa i ulici? Pojašnjavanje da ne vide problem jer su i oni tijekom odrastanja imali problema krajnje je neprihvatljivo. Način života i odnosa djece u današnjim vremenima znatno je složeniji zbog izostanka preuzimanja odgovornosti, nedovoljne empatije i loših međusobnih odnosa – zapitala se Jarebica. Roditelje kao da više nije briga št su djeca na neki način “naše ogledalo” i kako će se sve to ogledati po školskim hodnicima, na satovima, tko će ispaštati zbog njih i slično. Ono što bi nekad bila sramota i zbog čega bi se roditelji crvenili kad bi ih zvali u školu, danas je povod za svađu, pa čak i roditeljski ponos kako se njihovo dijete zna izboriti za sebe, a nitko ga ne smije niti taknuti. Tko su naša djeca? A evo što su o sve češćim situacijama u školi rekli i sami roditelji: -Svi znaju filozofirati i upirati prstom u druge. Treba svatko korigirati sebe i surađivati za dobrobit djece. Nije sve crno-bijelo. Slažem se da odgoj kreće od kuće i da roditelji moraju postaviti temelj, i brinuti o djetetu redovno. Također škole moraju sudjelovati u usmjeravanju djece – komentirala je jedna čitateljica. -Danas doživljavamo šok i nevjericu u trenutku kad naša djeca iz fine, poslušne, mile i drage djece postaju divljaci koji apsolutno više ne podnose ničiji autoritet….a mi ostajemo isti…..djeca-pubertetlije moraju preuzet odgovornost za svoje ponašanje, bez roditeljske odgovornosti – smatra druga čitateljica. -Zato jer roditelji žive u iluziji da su njihova djeca anđeli. Zato video nadzor u učionicama, pa roditeljima na sastanku pokaz… – savjetovala je još jedna komentatorica. Još jedan čitatelj se nadovezao: -Na dijete se ne smije vikati, ne smije se kažnjavati, uskraćivati npr. neki luksuz, zabranjivati npr. izlazak van, tjerati na “rad”, poput čišćenja sobe, nema po guzici…sve je kažnjivo zatvorom, dakle država odgaja dijete…samo naprijed, nemojte me zvati kad napravi glupost – poručio je. foto: Freepik
