Sigurnost u školi je prioritet – no je li napravljeno dovoljno?
Prvi dan škole svi su se osjećali sigurno. Zaštitari na vratima, vrata škole zaključana, kao što su oduvijek i trebala biti. Oko škola patrolira policajac. Mnogi roditelji su komentirali kako se osjećaju dobro, sigurno, kako je veliko olakšanje vidjeti policiju na terenu i kako se odmah osjećaju bolje.
No, kako su nam rekli neki roditelji, policija je ubrzo napustila okolinu škole. Drugi dan ih nije bilo. Dakle, očito se smatralo da je samo utorak potencijalno opasan dan i da se treba pokazati da se nešto radi na sigurnosti, Srijeda je već druga priča, uvijek ista naravno. Premalo je kapaciteta, nema policajaca na raspolaganju da samo tako šetaju naokolo. Dođoh, pokazah se, odoh.
Zaštitari su na vratima, iako bi možda bilo smislenije da kao nekad, vrata budu zaključana te se omogući da se, po dolasku bilo koga na ta vrata, otvori samo mali prozor preko kojeg će se dokumentirati/evidentirati tko je došao. Tako se ne bi pričalo o osiguravanju sredstava za i tako bijednu zaštitarsku plaću. A kada smo kod vrata, eto, i ona se trebaju mijenjati. Na valjda pola škola u Zagrebu ne mogu se zaključati. stara su, dotrajala. Toliko se do sada vodila briga o djeci da je jedan užasan divljački čin morao da se dogodi, da bi se vrata mijenjala.
Kažu mi roditelji, u školama je svaki dan drugi zaštitar. Kažu mi djeca, on osigurava da se netko ne bi neometano među djecom provukao u školu. Neki tinejdžer koji na primjer tu školu više ne pohađa.
-Ali mama, postavilo je pitanje jedno dijete, kako će oni nas zapamtiti kada je na tim vratima svaki dan netko novi?
I djeci je već jasno da tu nešto ne štima, da je to tek figura na vratima ako se dogodi nešto očito. No, događaju se i mnoge druge stvari, na primjer učenici koji u torbama prošvercaju nož il ikako smo na žalost svjedočili u Beogradu, čak i pištolj. Škole kao da nisu svjesne toga. Kao da nisu svjesni potencijalno opasnih i problematičnih s kojima se “revno bave” stručne službe. Revno bavljenje se ustvari svede na mantru: Taj će učenik biti tu još samo dvije godine i onda odlazi iz škole, neće više biti naš problem. Evo, sad je osmi razred, još samo godinu dana i onda više neće biti naš problem.
I onda se taj učenik jednog dana odluči vratiti…no nećemo ulaziti u hipoteze koje su se u jednom slučaju pretvorile u stvarnost. Mi ćemo se svi skupa čvrsto nadati da se u našoj školi to neće dogoditi.
Dakle, opasnost prijeti i iznutra, a može doći i izvana i ušuljati se u školu zajedno s učenicima koje zaštitar, pa ni osoblje škole, ne poznaje. Kada se ukaže na bilo kakav problem ili propust, odgovor je uvijek isti, samo ga treba uobličiti za odgovarajuću situaciju:
Činimo sve što možemo.
ruke su nam vezane.
Nemamo dovoljno sredstava.
To je jako složena procedura.
U našoj školi je radi sigurnosti djece izlaz iz škole omogućen samo na jedna vrata. Škola je tako specifično napravljena, da neka djeca moraju raditi povelik krug da bi došla na “pravu stranu” i krenula put svoje kuće. Toliko se naime uložilo u sigurnost, da kroz isto to dvorište kroz koje djeca moraju proći i ići okolo naokolo, neometano prolaze nepoznati ljudi koji si žele malo skratiti put do tramvajske stanice.
Zašto je školsko dvorište otvoreno za sve i za svakoga? Imamo kamere na njemu, ali od male će to koristi biti ako (kada) netko opet izgubi svoje dijete. Ne bi li bilo ispravnije, ako ne već i obavezno, da i samo dvorište ne bude promenada kojekakvim prolaznicima, da bi se nakon tragedije utvrđivalo tko je odgovoran i zaključilo da nije nitko, da sredstava nema, a ruke su vezane?
No, vratim ose samo još jednom na ovo da se izlazi i ulazi kroz samo jedna vrata. Ne znam kako je to riješeno u drugim školama. Dakle, dok se učenike “tjera” da hodaju naokolo zbog tobožnje sigurnosti, kao i neko drugo nastavničko osoblje, druga vrata ipak nisu zatvorena za svakoga. Ne, uvijek ima povlaštenih. Vrata se smiju otvoriti profesorima koji su svoj automobil parkirali u školskom dvorištu tik do škole. Oni ne moraju raditi krug, a u stvari zašto ne bi, jer uz mali krug mogu jednako tako doći do automobila. Naviknuti smo ipak već da postoje jednakiji među jednakima, a to su oni parkirani centimetar od školske zgrade. Sigurnost prije svega, osim kada oni idu kući.
Čovjek ne može da se ne zapita tko smišlja polurješenja i zašto je kod nas sve uvijek teško i komplicirano, zašto procedure oko jako ozbiljnih pitanja predugo traju? Učiteljice mi govore da se škola trebala odavno zaključavati i koliko se sad osjećaju bolje. Dakle, osjećaj nesigurnosti nosile su sa sobom na radno mjesto već godinama. Jesu li ga podijelile s ravnateljima? I da jesu, odgovor bi bio već dobro poznat. Nema se za ulaganja, nema se za ovo ili ono. Sada pribjegavamo rješenju zaštitara što je donekle dobro, ali sigurno ne i cjelovito rješenje.
Djeca već sama primjećuju kaos, a škola nije još konkretno ni započela. Jedva čekamo dočekati rješenje za koje postoje sredstva i koje je uspjelo proći sve procedure, a iznjedrio ga je naš vrhunski, stručni kadar.
foto: Freepik