Za dječje poklone roditelji danas izdvajaju i po stotinjak eura
Dječje želje za Božić danas su sve samo ne skromne. Novi mobitel, Playstation, VR naočale, LEGO setovi od 300 eura…prošli su dani kada bi dijete bilo zadovoljno s knjigom i čokoladom. Koliko god svi kukali da nemaju i da se snalaze, za Božić ipak odluče djeci priuštiti ono malo čarolije – odnosno pustiti da im novac nestane iz novčanika brzinom svjetlosti.
S druge strane, teško je biti štedljiv kada su božićni pokloni u pitanju s obzirom na to da već neka igrica za spomenuti Playstation, ako je novija, stoji od 50 do 80 eura. Ni knjige nisu što su nekad bile, pa ako se netko odluči pokloniti djetetu nešto ljepšu, posebniju knjigu, kao jednu veliku 3D slikovnicu koju sam vidjela da je jedna gospođa baš jučer kupila u centru grada, morat će samo za nju izdvojiti 30 eura.
Pa ako se tu doda još samo jedna bolja čokolada, iznos je gotovo 40 eura, ali nekako ne vjerujem da će netko dobiti samo knjigu pod bor, koliko god roditelji naglašavali da nisu skloni pretjerivanju.
U razredu mog sina već se recimo danima vodi žustra rasprava o tome tko “ima” koliko novaca. Klinci ponosno izvikuju svote od 400 eura, ispituju druge koliko imaju, smiju se ako netko kaže manje, pa svi govore više, pa ovo dijete koje je prvotno reklo 400 kaže da ima još 200 skriveno tu i tu. Rekla sam sinu da ako bude imao potrebe govoriti o svojim novcima da kaže da nema ništa i da pita ove druge da mu poklone. Odgovorio je da nitko neće shvatiti šalu i da će se sprdati s njim.
Sve se i toj djeci svelo na novac, a krivci smo samo i jedino mi. Tako će nakon Božića sigurno krenuti i mrtva trka oko toga tko je što dobio, koliko su čiji roditelji potrošili na poklone, tko je bogat, a tko siromašan. Pritom ta naivna dječica čak niti ne procjenjuju odjeću i obuću onog drugog, ne gledaju tko putuje, a tko ne, tko gdje živi, već samo slučaju jedni druge i natječu se da budu bolji. A mi za Božić ne želimo štedjeti i pomažemo im da budu još bolji u natjecanju.
Istraživanja kažu da su roditelji u prosjeku prošle godine trošili od 40 do 80 eura na poklone po djetetu, a neki dekadentniji su išli i do 100. Mnogi priznaju da se iznos povećava iz godine u godinu, najviše zbog poskupljenja igračaka, elektronike i proizvoda koji su među najtraženijima.
Zašto se iznos povećava?
- Pritisak oglašavanja – Djeca su izložena velikom broju reklama i često požele najnoviji „hit“.
- Društvena očekivanja – Roditelji se uspoređuju s drugima i imaju strah da će njihovo dijete dobiti „manje“.
- Emocionalni faktor – Mnogi žele djeci nadoknaditi stres, obaveze i ubrzani tempo godine.
Jedna mama priznala je kako je izgubljena u svom tom darivanju i da ne zna kako izaći iz začaranog kruga i učiniti Božić opet normalnim.
-Uvijek smo kupovali nekoliko igračaka kad je bio manji, no poklon isu se s godinama zakomplicirali. Ne mogu reći da moj sin vol iskupe stvari, ali ono što ga trenutačno zanima jednostavno nije jeftino. Prošle godine sam mu kupila bežične slušalice koje su stajale ok o50 ura. Nisam samo to mogla staviti pod bor. Ubila bih čaroliju tako malim poklonom – požalila se. Ove godine sin među ostalim želi bon za Roblox, ali ona mu odbija kupiti onaj od 50eu. No, opet, kaže, ne može staviti samo bon pod bor. Tako da je uza sva zbrajanja i oduzimanja došla do toga da božićni poklon za dijete gotovo i ne može biti jeftiniji od 100 eura.
Zašto smo si stvorili taj osjećaj da je čarolija samo puno poklona ispod bora? Nije, nije, rekoše oni koji se na božićno jutro slikaju u identičnim pid0ažmama pokraj jelke ispod koje zjapi “nenamjerno slikano” barem 30 paketa.
Jer, Božić ne bi bio isti niti bez tih identičnih pidžama.
Koliko je zapravo dovoljno?
Stručnjaci naglašavaju da vrijednost poklona nije u cijeni, već u pažnji i vremenu provedenom zajedno. Djeca se najradije sjećaju aktivnosti i zajedničkih uspomena, a ne cijene poklona. Mnogi roditelji zato biraju koncept “tri poklona”: nešto što dijete želi, nešto što treba i nešto za kreativnost/čitanje.
No, djeci je nekako postalo važnije da kažu u školi da su dobila autić na daljinski nego da je mama s njima šetala svaki dan i da su išli u kino, na klizanje i slično. I to sam shvatila kad mi je sin nekidan zgrožen rekao (i sam je shvatio koliko je to previše), da neki dečki iz njegovog razreda igraju igrice otkako dođu kući iz škole dok ne odu na spavanje. Zaključio je da je to previše, no dečki m uto nabijaju na nos. Rekla sam mu da im kaže da njegovi roditelji žele provoditi vrijeme s njim pa ne može toliko biti na igricama. Opet je zaključi oda to nitko neće shvatiti.
Poslije Božića očekuje nas opet gomila plastike, ukrasnog papira i igračaka koje će biti samo napola pogledane. Očekuje nas i kukanje kako smo previše potrošili, kako je sve preskupo. Pritom će samo kod manjeg dijela ljudi novac otići na doživljaj i kvalitetno provedeno vrijeme s djecom, dok će veći dio otići na bonove zbog kojih će se djeca zatvoriti u sobe i “virtualno” se družiti s drugima koji su dobili te iste bonove.
foto: Freepik