Inkluzija je zakazala i djeca se upisuju bez stručnog kadra i podrške Politička platforma Možemo na svojim je društvenim mrežama objavila kako se bore protiv diskriminacije pri upisu djece s teškoćama u školu te kako unapređuju inkluziju. stanje je bolje nego je bilo, istaknuli su pritom, no situacija još uvijek nije dobra. no, dok oni vode jednu bitku, roditelji nerijetko ističu sasvim drugačije probleme koji su osvanuli i u komentarima ispod objave. Tako se jednog čitatelja zanimalo kakav utjecaj djeca s teškoćama imaju na ostale učenike i učitelje i jesu li učitelji uopće dovoljno educirani i osposobljeni , pa i plaćeni da se brinu o takvoj djeci? Napominje kako nije rješenje da se takva djeca samo “ubace” u razred drugima na brigu, a potom se ističe kako se provodi inkluzija i kako su svi problemi riješeni. Druga čitateljica istaknula je kako problemi te djece počinju daleko ranije prije upis u obrazovni sustav. Pedijatri su preopterećeni za konkretan pregled, rana intervencija sve je samo ne rana, izostaje praćenje djeteta na vrijeme, nedostaje i opreme… Još jedna čitateljica primijetila je da bi škole trebale imati posebne razrede za djecu s određenom vrstom teškoća i da za to postoje razlozi. -Zato se i događaju stvari kao one da roditelji ne žele poslati dijete u školu jer u razredu postoji dijete koje ili ometa nastavu ili ugrožava sigurnost drugih. Svaki razred ili vrtićka grupa ima barem jedno dijete s teškoćama. Nije problem ako se radi o fizičkoj teškoći, senzornim teškoćama ili adhad-u, problem je kad je dijete iz spektra- objasnila je svoj stav. Roditelji općenito misle da je inkluzija u praksi podbacila, kako djecu stavljaju u razrede da bi stručnjaci potom procijenili kao nisu u stanju pratiti program niti usvajat gradivo. Drugi roditelji primijetili su da pokušaji inkluzije često završe vršnjačkim nasiljem, diskriminacijom i upravo onim suprotnim od željenog – isključivanjem. Bilo je i onih koji su rekli da je sramota da su učitelji plaćeni koliko jesu, a moraju raditi i sa takvom djecom te pokušati odraditi program tako da ga svi savladaju i prihvate. Iz većine komentara da se naslutiti kako roditelji nisu zadovoljni s inkluzijom, ali ne čak toliko samom idejom nego konačnom provedbom. Kome se tu ide na ruku? Tako je jedna čitateljica prokomentirala da sve što država i Grad rade ide ustvari na ruku isključivo roditeljima djece s teškoćama. -To je ono: dali smo vam da su vam djeca negdje smještena, da se školuju i to znači da provodimo inkluziju. Pita li se netko je li takva vrsta školovanja dobra za svako dijete s posebnim potrebama? Može li to dijete biti s 20 druge djece na nastavi? Ono što djetetu treba je adekvatno školovanje prilagođeno njegovoj dijagnozi i uz određeni stručni kadar koji će mu olakšati praćenje nastave – napomenula je ta mama. I doista, u tome ima istine. Školski program je često zamoran i naporan svoj djeci, a dijete s teškoćama još teže podnosi tu preopterećenost i treba više vremena za reset nego njegovi vršnjaci. No, kako vremena za reset nema, a školski sati i obveze samo se nižu, dijete postaje preplavljeno svime i to postaje okidač za neželjen ponašanje. Hoće li se po pitanju inkluzije nešto i promijeniti i hoće li netko imati sluha za roditelje i njihove prijedloge, teško je za predvidjeti. Za sada se svi rado nabacuju riječju inkluzija i prikupljaju na njoj poene, nemajući u praksi niti pojma, pa niti najmanje zamisli kako to ustvari izgleda. Al is obzirom na to kakve je “važne” promjene školski sustav doživio posljednjih godina (gotovo pa nikakve), vjerojatno niti po ovom pitanju ne možemo biti previše optimistični. Niti roditelji djece s teškoćama, niti roditelj djece po redovnom programu koji sve češće dižu glas protiv inkluzije bez promišljanja. foto: Freepik
