Vrtićke radosti već prvog tjedna adaptacije
Svi su me prije polaska u vrtić plašili s raznim boleštinama koje me tamo čekaju i djetetom koje će svakih par tjedana ostajati doma s temperaturom. I za sada su bili u pravu. Prvi tjedan adaptacije završili smo šmrkljavi s laganom temperaturom, no srećom, ništa strašno. U stvari, čak sumnjam da je Klea grlobolju zaradila jer je pila sok iz frižidera, ali naravno, prišit ću krivnju vrtiću.
Inače, kako radim od kuće, nikada nisam imala problema s otvaranjem bolovanja, nošenjem doznaka u tvrtku itd, pa mi je i ovaj sustav vođenja djeteta pedijatru da ga „proglasi zdravim“ malo nelogičan. Zdravo dijete opet znači vodim doktoru gdje može pokupiti sto novih bolesti…rekli su mi da je to zato jer ima roditelja koji bi i bolesnu djecu poslali u vrtić. E, baš krasno.
Ono što je pak najgore vezano uz vrtićke bolesti jest to što se radi o zabavi za cijelu obitelj! Mogu se zaraziti svi. Tako sam i ja nakon dva dana hodala naokolo brišući nos, cuclajući propolis i nalijevajući se litrama čaja. S obzirom da kao dijete nisam preboljela većinu dječjih zaraznih bolesti, tipa kozice i ospice, sad me polako već hvata panika od njih.
Nakon što smo tjedan dana ostali kod kuće pumpajući nos (usisavač je već malaksao) i inhalirajući se, bili smo spremni nanovo se pokušati adaptirati. Srećom, nakon dva tjedna, osim nas bilo je i drugih neadaptiranih (u stvari oko pola grupe), pa smo se tješili da nismo puno propustili. Toliko o dvotjednoj adaptaciji za sve – izgleda da su priviknuti bili samo oni koji su se iz jasličke preselili u stariju grupu, odnosno „starosjedioci“ u vrtiću.
Prvi dan ostavljamo Kleu bez problema, a nakon što ju uzimamo teta nam saopćava da nije htjela ništa pojesti. U stvari, u jednom su trenutku pomislili da je pojela pola peciva, dok ga je u stvari dala dečku koji je sjedio pokraj nje. Lukavo! Ali, tješi me teta, jest će ona, vidjet će ostalu djecu kako jede, pa će i ona navaliti. Kažem da ništa od toga jer niti doma baš nije neki gurman, a naši ručkovi traju i po sat vremena.
Teta se ne predaje, odlazi nam umotati kolač u salvetu i dati nam ga da ga ponesemo. Klea urla da neće kolač, ali ipak ga moramo uzeti, uredno spakiranog. Pitam tetu jesu li sva druga djeca jela, naravno da nisu – neki štrajkaju glađu jer su ih roditelji ostavili, druga samo brljaju po tanjuru, a rijetki pojedu i svoje i tuđe (kao što je nama dječak Toma oteo pola peciva). Bit će bolje sutra, govori nam teta, a mi dolazimo. Pitam Kleu što je bilo za ručak i zašto nije htjela jesti, a ona dreči:
– Neću jesti u vrtiću. Teta je nešto odvratno skuhala!
I sad ti nađi protuargument. Uza sve pokušaje nisam uspjela otkriti menu, a već sam bila otišla. Saznala sam samo da je bilo mrkve koju znam da ne može očima vidjeti. Kad se sjetim hrane koju su meni posluživali u vrtiću, ne mogu je kriviti za ignoriranje ručka. Kako ste vi zadovoljni vrtićkim obrocima?
foto: Donnie Ray Jones