Očito su roditeljski sastanci u vrtiću ženske aktivnosti jer su se pojavila samo dvojica tata
Dok sam bila dijete, uvijek mi se činilo jako zabavno ići na roditeljske sastanke i onda poslije djeci soliti pamet i prijetiti zbog lošeg ponašanja ili ocjena. Nakon par tjedana vrtića i nas je dočekala obavijest o prvom roditeljskom sastanku.
Naravno, kako to u životu obično biva, nešto što dugo čekaš nikako da dočekaš, pa ja nisam mogla ići jer sam na čuvanju trudnoće i zato sam poslala muža kao ponosnog predstavnika naše male obitelji. Treba li spominjati da je bio jedini tata, uz još jednog koji je došao u paru, dakle s ženom. Očito su roditeljski sastanci u vrtiću ženske aktivnosti, ne znam kako je u vašoj kući…
U svakom slučaju, djec a nisu smjela biti prisutna, pa sam ja svoje za to vrijeme čuvala doma, a koliko mi je skakala po glavi, bilo bi bolje da sam otišla na sastanak, mislim da bih tako više „očuvala trudnoću“.
Brojim ja tako minute, i bome sam ih se nabrojala jer je sve to potrajalo dobrih sat vremena, iako se meni činilo kao tri sata.
Što se događalo? Roditelji su se morali predstaviti i reći nešto lijepo o svom djetetu. Moj muž naravno nije rekao više od par rečenica, u maniri „skromnog oca“, ali zato su neke mame objasnile zašto je sastanak tako dugo trajao. Imale su izgleda misiju, tajni zadatak, potrebu, što već, da svim ostalim roditeljima nadugačko i naširoko ispričaju kako su njihova djeca najdivnija, najbolja, najsposobnija…to je nešto čega sam se uvijek užasavala.
Naravno da su svima nama naša djeca najbolja i najljepša, ali zar nismo svjesni da drugima ponekad s time razmišljanjem na glas možemo biti malo naporni?
Ne znam, možda je to samo moje razmišljanje, ali takvi monolozi su mi uvijek bili „ubojice konverzacije“. Na primjer, dođem u park i započnem s nekom ženom razgovor, pitam ju pitanje vezano uz svoje dijete, a ona se razveže bez kraja i konca kako „priča od 8 mjeseci, a od 15 igra šah“ te u hvalospjevu od 20 minuta nema niti jedno pitanje za mene. Tada se uvijek dam u bijeg.
Moj muž je na žalost morao stoički odslušati sve vrtićke priče, a nakon toga je roditeljima predočen plan i program, odnosno gdje sve možemo upisati svoje male genijalce: engleski jezik, dramska skupina…
Ni sami nismo pametni što da napravimo i ima li smisla dijete uključiti u takvo nešto, pogotovo jer još nije, kao ni dosta njih, potpuno završila adaptaciju?
Usto, tete su nam savjetovale da nakon vrtića „idemo ravno doma“, a ne da upisujemo djecu na sto aktivnosti i vucaramo ih vamo-tamo jer su još premala za to i treba im što više interakcije i druženja s roditeljima i obitelji.
Ja sam svoju interakciju danas višestruko odradila, pa mi sada ostaje da razmislim hoćemo li učiti strani jezik, glumiti ili ne raditi ništa i jednostavno igrajući prozujati kroz vrtićke dane.
Kakva su vaša iskustva s roditeljskih sastanaka i s vrtićkim aktivnostima? Upisujete li djecu u van vrtićke aktivnosti. Koje i kako ste zadovoljni?
Izvor fotografija: Lynne Featherstone
Ne idem na vrticke roditeljske sastanke jer jednostavno nemam vremena slusati druge majke koje nadugo i nasiroko pricaju o svojoj djeci. Davno sam shvatila da je to gubljenje vremena pa saljem supruga, koji takodjer dijeli moje misljenje ali radi u istoj zgradi gdje je i vrtic pa mi je to jako dobar argument da on ide, a ne ja. Jednostavno me ne zanimaju njihove price sta su im djeca jutros jela, sta ne vole, sta vole, kakva su u ducanu i blablabla. Mozda sam cudna, ali kada zelim pricati o svojoj i tudjoj djeci nazovem svoje prijateljice majke. Slazem se da pitaju ako im treba nekakav savjet, ali to se ne svodi na savjet, nego na razglabanje o djeci, kako se vec sami oblace, kako bi trebala ici u stariju grupu jer jednostavno su napredna za ovu manju i tako dalje da ne nabrajam.
Moj sin koji ce sada napuniti 3 godine ide samo na engleski jezik koji je u sklopu vrtica i traje 9-10 ujutro dva puta tjedno. Slazem se da su premali za neke vanvrticke aktivnosti i da to nema nekog smisla. Vanvrticke aktivnosti ima sa svojim roditeljima svaki dan iza vrtica i svaki vikend :). Ne vidim smisao ih prerano gurati u nesto. U toj dobi je najbitnije da sto vise vremena provode sa svojom obitelji.