Prvi dan adaptacije – Mislim da Klea vjeruje da je ovo bit vrtića – dođe tamo s mamom, poigra se sat vremena i onda ide u svoj „pravi život“
Vjerujem da je kod roditelja sramežljive, povučene i mirnije djece strah od prvog dana vrtića, odnosno „strašne“ adaptacije veći nego kod ostalih. Ja sam definitivno jedan od tih roditelja, jer moje dijete od malih nogu teško prihvaća nove ljude u svojoj okolini, a pogotovo djecu. No, kako smo napunili tri godine, odlučili smo da je vrijeme za vrtić i po nama najveću prednost vrtića, socijalizaciju.
Protivno svim mojim strahovima, nedjelja, dan prije vrtića prošao je mirno i bezbrižno, nismo obavili nikakve posebne pripreme niti neke duge i poučne razgovore. Moram napomenuti da nam je u tome jako pomogao „Dan otvorenih vrata u vrtiću“, kada samo upoznali tete i vrtićke prostorije i cijeli taj ambijent me umirio jer mi se sve svidjelo.
Uglavnom, neki od najvažnijih savjeta koje smo dali djetetu bili su da ode pozvati tetu ako nešto treba, mora na wc ili ako ju neko dijete gnjavi.
Jutro prije polaska u vrtić – kod mame blaga panika, tata i Klea- (3 godine, 1 mjesec) flegmatični, pas-želučane tegobe (možda je kod njega otišao sav stres?!)
Doručak kojeg inače redovno rastežemo na sat vremena jer Klea nije neka izjelica, sada guramo u pola sata i pokušavamo ju nahraniti što više, jer smo u stvari smetnuli s uma da ovaj prvi dan u vrtiću i tako neće jesti (odnosno, neće gladovati jer ne vjerujemo da će htjeti jesti).
Pitam ja nju:
– Koju igračku želiš da ponesemo u vrtić? (tete su savjetovale da ponesemo omiljenu igračku, a moja prijateljica Dijana da pustim nju da sama odabere što će nositi)
– Niti jednu – odgovara.
– Hoćeš da bar uzmemo lutku i kolica?
– Mama, neću u vrtić nositi niti jednu SVOJU igračku!!
Toliko o tome da će se utješiti omiljenom igračkom, proradila je škrtost, pa je odlučila da neće ništa svoje dijeliti s drugom djecom. Krasno. Stižemo u vrtić gdje vlada omanji kaos, ali ništa prestrašno – gotovo da me raduje što vidim djecu u gorem stanju nego što je moje. Dvoje se objesilo za tetu Deu i ne silaze joj s krila. Tako će i moja u utorak kad ostane sama. Ili će plakati na krevetiću. Ili organizirati bijeg. Teta Dea govori kako je to napredak, jer je u jaslicama po njoj znalo visiti i sedmero, pa čak i desetero djece.
45 minuta odlično protječe igramo se, pomalo družimo, upoznajemo tete i djecu, sve je dobro čini se, čim je mama na oku i na dohvat ruke.
Čisto sam ponosna jer ne da da ju druga djeca gaze jer iako se nikada nije morala ni sa kim za ništa otimati, ipak se po malo bori za sebe i ne prepušta igračke tako lako.
Mislim da Klea vjeruje da je ovo bit vrtića – dođe tamo s mamom, poigra se sat vremena i onda ide u svoj „pravi život“. Sutra je predajem tetama i odlazim na 20minutnu kavu. Tete me upozoravaju da mogu očekivati svašta, ali d aje to sve normalno i da se ne uzrujavam. Ja si još u glavi „dumam“, da li da pošaljem muža da prisustvuje tom užasu ili da junački sve sama podnesem u stilu one stare „što te ne ubije, ojača te“?
Sjećam se dana kada su moje prijateljice s djecom, znatno ranije od mene prošle veselje adaptacije. Neke su to podnijele mirnije, neke dramatičnije i naslušate se svakakvih priča. Ali jednog dana, kada se i sami nađete u nekom procesu, ne stignete više razmišljati i kukati sami nad sobom, jer jednostavno se morate potruditi da sve oko vas funkiconira i vi također. Zato, sretno svim mamama čija djeca danas nešto rade prvi put 🙂 (niste same!!)