Gdje povući liniju ‘bolesti’ kod odlaska u vrtić?
Nekidan sam u jednoj Facebook grupi pročitala zanimljivu raspravu na temu slanja bolesne/polubolesne/šmrkljave i kašljave djece u vrtić.
Jedna mama lijepo je zamolila svekoliku virtualnu javnost da djecu koja kašlju, kašljucaju ili hripaju te usto ispuštaju tekuće stvari iz nosa ne dovode u vrtić gdje će zaraziti zdravu djecu. Moram reći, čim sam to pročitala, odmah sam pomislila, žena je u pravu, ljudi su stvarno kreteni kad dovode polubolesnu djecu i zaraze onu čije zdravlje i tako visi o tanašnoj niti.
Sljedeći komentar iznosi mama čiji je sin cijelu ovu godinu bio šmrkljav i kašljucao i žena govori kako ga ne može ona devet mjeseci držati doma zbog kašljucanja, a neka djeca koja ni ne kašlju niti im curi iz nosa, mogu biti 10 puta zaraznija i bolesnija od njezinog. I naravno, ona se ne slaže s ovom mamom koja je povela raspravu.
Nevjerojatno mi je, ali složim se i s njom – pa da, nećemo sad djecu, kojoj, budimo realni, većinu vremena u vrtiću curi nos, ostavljati doma do potpunog izlječenja jer to bi značilo da bi vrtić vidjela valjda svakih mjesec dana na jedan tjedan.
Također, moram primijetiti vlastito licemjerstvo po ovom pitanju, jer dok su mi djecu čuvali baka i deda, i ja sam smatrala da je nepristojno i neodgovorno dovoditi male šmrkavce u vrtić i zašto si ti ljudi, zaboga, ne uzmu tri dana bolovanja i ne ostanu s djetetom kući?! Potom sam samoinicijativno odlučila da baka i deda više neće čuvati malu i da kreće u vrtić.
Adaptacija nam je bila stalno isprekidana baš zato što sam ju zbog svakog kihanja, kašljanja i slinjenja ostavljala kod kuće. No, sinulo je i meni, neće se adaptirati ni u godini dana ako ju ne pošaljem kad tu i tamo kašljuca. Pa su mi sada u stvari logični stavovi mama koje neće djecu ostaviti doma samo zato što moraju četiri puta dnevno ispuhati nos i popiti žlicu sirupa protiv kašlja.
Tako sam napravila i ovog ponedjeljka. Ajde se ti dijete lijepo obuci i u vrtić – na sveopće zgražanje cijele obitelji nad mojom nemilosrdnošću.
Politika je u vrtiću, koliko sam shvatila, da samo dijete s temperaturom ne smije doći, što je naravno ok, ali nedavno sam svjedočila jednom slučaju koji me doveo do toga da se zapitam gdje povući crtu?
Naime, prošlog petka se curica u grupi moje kćeri ispovraćala po svom krevetiću. Još mi se nije dogodilo da mi dijete povraća u vrtiću, ali sam poprilično sigurna da bih došla s posla i u tom slučaju dijete odvela kući. Pogotovo jer mu tete, u brizi oko 10 ne mogu pružiti neku konkretnu njegu ili pažnju.
U ovom slučaju, u kojem je dijete normalno ostalo među ostalima ne bi me toliko šokirala roditeljska neodgovornost da se nije radilo o djetetu naše vrtićke psihologice koja je došla, samo bacila oko kroz staklo i zaključila da je mala nešto loše pojela što joj je teško palo na želudac. Crijevna viroza joj baš i nije pala na pamet, a našu djecu koja su se našla na meti bljuvotine, tko šiša. I tako ih je u grupi od 18 ostalo svega osam zdravih. Shvaćam i uvijek razmišljam kako nas roditelja ima svakakvih, svatko sa svojim razmišljanjima, brigama, odgojem, materijalnim problemima, ali nekako čovjek očekuje mrvicu zdravog razuma od psihologice. Ili možda griješim?
Naravno, ne želim se ići odmah zamjeravati tetama i voditi vrtićke ratove pa sam obuzdala svoj dugi jezik. Sličnu sam priču čula i od prijateljice u čijem je vrtiću jedan dan dečko isto povraćao (nekoliko puta) te je pod sumnjom crijevne viroze otišao kući više mrtav nego živ, da bi ga sutra roditelji odmah doveli u vrtić.
Je li povraćanje sada postalo isto što i kašljucanje? A dobila sam odgovor i na vječno pitanje tko vodi bolesnu djecu u vrtić – čak i vrtićki psiholozi.
fotić: Joseph Boss