Blog Mamina posla Istaknute teme

Problemi s prehranom i kako nasamariti dijete da počne jesti u vrtiću

problemi s prehranom

Problemi s prehranom ponekad nestanu s vremenom


Dok je većina mama oko mene rađala „kapitalce“ od beba, moja cura je pri rođenju bila jedva nešto teža od 2800 grama, a po izlasku iz bolnice još je izgubila na težini kao i većina druge djece.

Dojila sam ju, no nakon tri-četiri puta što bi povukla, uvijek je zaspala, pa ju je pedijatrica prozvala „lijenim sisačem“. Lijeni sisač nešto je bolje vukao izdojeno mlijeko iz bočice, a usto je još imali i obroke s adaptiranim mlijekom. Na prvom pregledu kod pedijatra nismo postigli dovoljan napredak, ali nismo ni puno „falili“, a kako je mala bila zdrava, nije bilo nikakvih problema. Jednostavno je zaključen oda jede manje.

Onda je krenula faza krute hrane. Malo je reći da se tu nismo proslavili. Svaki obrok popraćen je s užasnim izrazima lica i s dvije tri pojedene žličice i to u razdoblju od pola sata. Sjećam se kako sam gledala mame oko sebe kako doslovno ne mogu nahraniti svoje bebice koje su otvarale usta ko male gladne ajkule, dok sam ja plesala  pjevala kako bih jednu žličicu proturila u usta.

Najfascinantnije od svega bilo je što bi jedan dan pojela kašicu od skuhane jabuke i mrkve, a drugi dan ju nije htjela ni pogledati. Jedan dan hoće bananu, tri dana neće. Juha fuj, meso bljak, riba – nikako. Poslani smo i na pregled kod gastroenterologa, žena izmjerila, izvagala i doživjela šok. Pokazuje mi parametre težine, mi smo ispod svakog gabarita, i gladna djeca u Africi bolje napreduju. Jedino se čudi što mala ne izgleda žgoljavo, a i svi nalazi su ok. Dobiva i proteinske shakeove za debljanje koje će piti umjesto mlijeka.

No, zlu ne trebalo, poslani smo i psihologu za prehranu. Naravno, na meti se našla mama jer ona je uzrok svog zla. Morali smo snimati naše obroke koje bi psihologica potom komentirala i kritizirala. Samo što nam je jedan dan govorila da hranu i obroke trebamo djetetu predstaviti kao nešto zabavno i kao igru, a drugi da hrana nije zabava i da ne smijemo dopustiti da se dijete sprda s jedaćim priborom.

Razgovori su tekli otprilike ovako:

– Zašto vi mislite da vaše dijete premalo jede?

– Zato što vidim koliko jede i znam da je premalo.

– A što mislite koliko je dovoljno?

– Pa definitivno više od toga.

– Znači mislite da vaše dijete treba jesti više?

– I doktori su to naglasili jer ne dobiva dovoljno na težini.

– Znači vi mislite da ne dobiva dovoljno na težini. A zašto vas to brine?

– Pa ne znam, možda bi se mogla razboljeti?

– Znači vi mislite da će se razboljeti ako ne bude jela?

– Možda, ako u organizam ne unosi sve potrebne tvari.

– Vi dakle smatrate da one ne unosi potrebne hranjive tvari u organizam?

Nisam bila sigurna jer ovako normalno da terapija izgleda, ali sve je završilo je ne baš ugodnom raspravom pa smo nakon par mudrih seansi otpisali psihologa i nastavili dalje po svome, iako smo primijenili nekoliko, moram priznati, korisnih savjeta. Krug namirnica koje jedemo kroz mjesece se povećavao, ali nikada to nije bilo “sve“ i uvijek se radilo o malim količinama.

Došli smo do toga da nam je pedijatrica rekla: „Dajte joj sve bez ograničenja, što god ima volje i želje staviti u usta!“ Znači, od čokolade do smokija, pohanog mesa i prženih krumpirića, sve, pa da vidimo što hoće. Moram reći da nije neki ljubitelj nezdrave prehrane, pa ni to nije upalilo. Pojela bi tu i tamo nekoliko pommes fritesa, kinder čokoladicu i to je to.

Uskoro su se svi prestali obazirati na našu težinu, osim što smo i danas, sa tri godine, ponosni korisnici proteinskih shakeova.

Došlo je i vrijeme kretanja u vrtić, ali ja se nisam previše opterećivala oko hrane u vrtiću jer sam jednostavno znala da nema šanse da Klea tamo jede, s obzirom da kod kuće jede ono što ona voli i to uz poseban režim hranjenja. Dakle, hranimo ju mi, osim kad bi u pitanju bio kruh kojeg je sama jela ili juha kojom se isto znala i željela  samostalno poslužiti.

Teta me nadobudno uvjeravala da mnoga djeca „projedu“ u vrtiću gledajući drugu djecu, što mene i nije baš uvjerilo jer sam čula baš suprotne priče o tome kako djeca prestanu jesti kad krenu u vrtić jer dožive šok zbog razdvojenosti. No, uskoro se pojavio drugi, puno veći problem: rekli su nam da je neće ostaviti na spavanju u vrtiću dok ne počne jesti. E, tu mi već nije bilo svejedno jer sam istinski vjerovala da nikada neće početi jesti. Još gore je bilo što su apsolutno sva druga djeca u grupi jela bez problema. Provela sam vikend razmišljajući kako ću tetama „lijepo objasniti“ da ne možemo mi nju šest mjeseci kupiti prije spavanja jer ona ne jede u vrtiću, a naš posao – tko šiša!

Nakon još par dana bojkota vrtićke prehrane i smišljanja izgovora kao: “Boli me grlo i ne mogu žvakati“ ili “Ovo mi je odurno“, muž je došao na ideju da ju nasamarimo i serviramo joj priču kako sutra baka kuha i šalje hranu u vrtić za svu djecu. Bila sam skeptična, ali nisam imala što za izgubiti.  Vjerovali ili ne, priča je prošla i drugi dan je sve bilo pojedeno. Doduše, teta je morala uhvatiti žlicu i nahraniti ju, ali dobro. Dan poslije isto. Treći dan smo zapeli na paradajz juhi i ribi, ali nema veze.

Led je napokon probijen i znam da će sada uglavnom jesti. Kod kuće se situacija isto popravila. Jede se više i bez uobičajenih problema. Ima dana kada nastupi štrajk oko nekog obroka ili hrane, ali trudimo se ne nervirati jer smo postigli ogroman napredak. Što je najbolje, napokon ostajemo i na tom nesretnom spavanju.  Zato, imate li sličnih problema, vjerujem da ćete ih prebroditi. Jer ako možemo mi, mogu svi!

foto: clappstar

1 komentar

  • Točno,znam kako vam je….imam jednog takvog (ne)jelca kod kuće. Ista priča:rođen sa 2800 g, dobio 300 gr nakon mjesec dana, a ja ga nadobudno dojila prvih mjesec dana i mislila da ako ne plače, pa valjda je sit…Nakon hospitalizacije zbog pretraga zašto ne jede, zaključismo da je jednostavno takav. Uvodimo adaptirano kao dohranu i isključivo izdajanje jer momak inače spava na cici. Pio bi bočicu od 125ml po sat vremena…i tako 7 puta devno….do uvođenja dohrane koju isto nije prihvatio, svaka nova najmjernica je značila rat. Uvijek bi strepila pred vagom kod pedijatrice u savjetovalištu i uvijek je spadao u kategoriju pothranjenih iako sam ja tu prvu godinu njegovog života provela isključivo hraneći ga. Danas ima 5 godina i dalje je light kategorija iako je najviši u grupi (kad podigne ruke, zebnja me obuzme), sad je malo lakše, jede uglavnom sam, ali ratujemo svaki obrok bez iznimke…u vrtiću je pojeo prvi obrok nakon 6 mjeseci. Ima mlađu sestricu koja je dijametralno suprotna po pitanju jela, da nije ja ne znam od kud bi skupila snage za još jednog takvog….

Komentirajte

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.