Roditelji djece s teškoćama smatraju da bi i njihova djeca trebala moći ići na ljetne kampove
Završetak školske godine za mnoge roditelje predstavlja olakšanje i priliku za odmor, ali za roditelje djece s teškoćama to je često izvor velike brige i stresa. Dok se druga djeca raduju ljetnim praznicima, roditelji djece s posebnim potrebama suočavaju se s nizom izazova koji dolaze s tim razdobljem.
Tijekom školske godine, djeca s teškoćama često imaju podršku školskih asistenata i stručnog osoblja koji im pomažu u svakodnevnim aktivnostima. Škola im pruža strukturirano okruženje, rutinu i socijalnu interakciju, što im je iznimno važno za razvoj. No kada škola završi, ta podrška prestaje.
Roditelji tada ostaju sami u skrbi za dijete koje zahtijeva stalnu pažnju, stručnu podršku i sigurno okruženje. Mnogi od njih ne mogu raditi jer nemaju kome povjeriti svoje dijete na čuvanje. Asistenti koji su im pomagali kroz školsku godinu nisu predviđeni za angažman tijekom ljeta, a organiziranih ljetnih aktivnosti za djecu s teškoćama gotovo da i nema.
-Za moje dijete ljeto ne znači slobodu, već izolaciju, Dok druga djeca idu na kampove, igraju se vani, moje dijete ostaje kod kuće jer ne postoje programi koji ga mogu primiti, niti osoblje koje zna kako s njim raditi – požalila se mama jednog učenika trećeg razreda osnovne škole.
Druga je objasnila da ju je sram kako provodi ljeto:
-Suprug i ja koristimo godišnji koliko tko može, nikad u isto vrijeme. Kada ta opcija ponestane, jednostavno, sram me reći, dogovaramo se na poslu da ćemo kasniti, odlaziti ranije i tako svatko po malo. Prošlo ljeto sam i bolovanje otvorila. Svi kažu, zar nemate baku, djeda, zašto ju ne žele čuvati? Zato što imamo jednu baku od 88 godina kojoj bi također trebalo čuvanje. Moje dijete ima mentalne teškoće i izrazito je zahtjevno – objasnila je jedna mama koja je svakako željela ostati anonimna.
Njoj povratak u školske klupe znači povratak u normalu u kojoj može odahnuti. Kampovi pak za njezino dijete, također dodaje, ne postoje niti ju itko želi primiti.
-Bilo bi vrijeme da se nešto po tom pitanju napokon promijeni. ako postoje ljetovanja za djecu slabijeg imovinskog statusa. zašto ne bi postojalo i za djecu s teškoćama, pa barem u mjestu stanovanja, na nekoliko sati?- upitala je.
-Ovakvom nebrigom prisiljavaju nekog od roditelja da ostane kući, da ne radi i da pokuša izboriti status. Ako ne uspije, neka živi na rubu egzistencije i pokuša izboriti barem neka prava – dometnuo je jedan tata.
Osim što im je onemogućeno slobodno vrijeme ili mogućnost za posao, roditelji se suočavaju i s emocionalnim pritiskom. Svjesni su da njihova djeca zaslužuju isto pravo na igru, druženje i razvoj, no sustav im to ne omogućava.
Potrebno je više inkluzivnih ljetnih programa, kao i sustavna podrška koja će obuhvatiti cijelu godinu, a ne samo vrijeme nastave. Roditelji djece s teškoćama ne traže luksuz – traže razumijevanje, ravnopravnost i minimum podrške koji će omogućiti i njihovoj djeci sretan i ispunjen život, a njima barem djelić predaha.
foto: Freepik