„Tata, gledaj!“ možda je jedna od najčešćih rečenica koju otac čuje u prvim godinama sinova života. Gledaj kako skačem. Gledaj što sam nacrtao. Gledaj kako vozim bicikl. Gledaj ovaj gol! Dječaku je važno da tata vidi. Ne zato što mu treba publika, nego zato što mu je tata važan.
Odnos oca i sina mijenja se kako dječak odrasta – od potpune bliskosti do potrebe za vlastitim prostorom
U tim prvim godinama otac je često netko tko zna odgovor na gotovo sve. Najjači je, može podignuti dijete jednom rukom, popraviti igračku, otvoriti tvrdoglavu staklenku i pokazati kako se vozi bicikl. Sin ga promatra i uči – ne samo ono što mu tata govori, nego i ono što radi.
Kako dječak raste, odnos se polako mijenja. Sve je manje potrebe da tata bude taj koji će pokazati kako se nešto radi, a sve više potrebe da bude onaj koji će biti tu kada dječak sam pokušava otkriti kako.
Oko polaska u školu tata više nije samo partner za igru. Postaje netko s kim se dijele pobjede, ali i porazi. Tu su prvi pravi prijatelji, svađe, sportska natjecanja, ocjene, učitelji, osjećaj da je netko bolji ili lošiji od njega. Dječaku je još uvijek važno što tata misli, čak i kada to neće uvijek priznati.
Dijete ne želi oca blizu sebe…
A pubertet ponekad ne donosi samo zatvorena vrata sobe i kratke odgovore. Donosi i nešto puno teže za oca – trenutke u kojima vlastiti sin može postati neugodan prema njemu. Može ga zadirkivati, ismijavati, kolutati očima na gotovo sve što kaže, govoriti mu da ništa ne razumije, uspoređivati ga s drugim očevima, pa čak i prijeći granicu i vrijeđati ga ili omalovažavati.
Za oca to može biti teško prihvatiti. Posebno kada se sjeti dječaka koji mu je nekoć trčao u zagrljaj i govorio mu da je najbolji tata na svijetu. Odjednom isti taj dječak može izgledati kao da mu je neugodno što ga uopće ima pokraj sebe.
Važno je ipak razlikovati dvije stvari. Pubertet može objasniti dio takvog ponašanja, ali ne znači da treba prihvatiti baš svaku uvredu ili nepoštovanje. Dječaku treba pokazati gdje je granica. Ali iza te granice tata i dalje treba ostati tata.
Ne treba svaki sukob pretvoriti u borbu za prevlast. Ne treba uzvratiti istom mjerom niti dokazivati tko je u pravu. Ponekad je dovoljno mirno reći: „Možeš biti ljut na mene, možeš se ne slagati sa mnom, ali nećeš me vrijeđati.“ I zatim ostati prisutan.
Jer upravo tada, kada se čini da ga sin najmanje treba, otac možda radi jedan od najvažnijih poslova. Pokazuje mu da ljubav ne nestaje zato što je odnos težak. Da se granice mogu postaviti bez napuštanja. I da se čovjek može naljutiti, pogriješiti i ponovno pronaći put jedan prema drugome.
Jednog dana dijete će u trenutku potrebe nazvati baš tatu…
Dječak to možda neće razumjeti s dvanaest, trinaest ili petnaest godina. Možda neće razumjeti ni s osamnaest. Ali godine često donesu ono što pubertet ne dopušta – sposobnost da se na roditelje pogleda iz druge perspektive.
Jednog dana sin može početi shvaćati zašto je tata neke stvari branio, zašto je postavljao granice, zašto nije uvijek govorio ono što je sin želio čuti. Možda će tek kada sam postane odrasla osoba, partner ili roditelj razumjeti koliko je toga njegov otac radio iz brige.
Zato cilj nije pobijediti u svakom sukobu sa sinom. Cilj je sačuvati odnos.
Ostati tata i onda kada dijete više nije spremno biti „tatov mali“. Ostati dovoljno blizu da zna da se može vratiti, ali dovoljno razuman da mu dopusti da ode svojim putem.
Jer možda će doći dan kada će taj isti sin, koji je nekoć govorio „Tata, nemoj me gnjaviti“, nazvati upravo njega kada mu bude najteže.
I tada neće biti važno tko je bio u pravu u onoj svađi s četrnaest godina. Bit će važno samo to što je tata ostao tu.
Foto: Freepik