Vjerojatno vam je poznata scena. Dijete tjednima želi baš određenu igračku. Gleda je u trgovini, vidi je na YouTubeu, prijatelji je imaju, priča o njoj za doručkom, ručkom i prije spavanja. Roditelj na kraju popusti.
„To mi baš treba!“ „Svi to imaju!“ „Molim te, samo ovo!“ A onda igračka napokon stigne kući – i nakon nekoliko dana završi u kutu sobe
Igračka napokon stigne kući, prvih nekoliko sati je fantastična, sutradan još uvijek zanimljiva, a tjedan dana poslije već leži negdje ispod kreveta. Dijete je u međuvremenu pronašlo nešto novo što mu je „stvarno potrebno“.
Kako je moguće da ono što je jučer bilo „najbolje na svijetu“ danas više gotovo uopće nije zanimljivo?
Djeca često ne žele samo igračku. Žele ono što ona predstavlja. Nova stvar može značiti da imaju isto što i prijatelji, da pripadaju društvu ili da napokon mogu sudjelovati u igri o kojoj svi pričaju. Zato rečenica „Svi to imaju“ roditeljima može zvučati kao pokušaj nagovaranja, ali djetetu je osjećaj da nešto propušta itekako stvaran.
Danas taj osjećaj dodatno pojačavaju društvene mreže i YouTube. Dijete igračku ne vidi samo na polici u trgovini. Gleda kako je druga djeca otvaraju, kako se njome igraju, skupljaju cijele kolekcije i govore zašto je baš ta stvar najbolja. Kada nešto gledamo deset, dvadeset ili pedeset puta, nije teško početi vjerovati da nam upravo to nedostaje.
A onda se dogodi ono što odraslima često nije lako razumjeti – želja je bila uzbudljivija od same igračke.
Dok čeka, dijete zamišlja što će sve s njom raditi. Razmišlja o njoj, gleda videe i odbrojava dane. Kada je napokon dobije, iščekivanje nestaje. Mašta se pretvara u stvarnost, a stvarnost je obično puno manje uzbudljiva od onoga što smo zamišljali. I tada se pojavljuje nova stvar koja ponovno pokreće cijeli krug.
To ne znači automatski da je dijete razmaženo. Djeca tek uče razlikovati ono što žele od onoga što im je stvarno potrebno, odgađati zadovoljstvo i procijeniti hoće li ih nešto doista dugo zanimati. Ako odrasli svaki put pokušavaju ukloniti njihovo razočaranje i odmah kupuju ono što požele, dijete nema puno prilika naučiti da želja može postojati i bez toga da bude ispunjena.
Zato ponekad vrijedi samo reći: „Pričekajmo.“
Ne kao kaznu, nego kao malu provjeru. „Zapišimo to pa ćemo vidjeti želiš li to još za dva tjedna.“ Ako dijete i tada želi istu stvar, možda mu je doista važna. Ako je potpuno zaboravi, odgovor smo dobili bez svađe i bez dugog objašnjavanja.
A možda će se u međuvremenu dogoditi nešto još zanimljivije. Dijete će pronaći staru igračku koja je mjesecima bila zaboravljena i ponovno se početi igrati njome.
Jer ponekad djeci ne treba nova igračka. Treba im samo malo vremena bez nove igračke.
Djeca će uvijek nešto željeti. To nije problem. Želja je dio odrastanja, igre i istraživanja. Pitanje je samo mora li svaka želja odmah postati kupnja.
Jer ako dijete svaki put dobije ono što je upravo poželjelo, nikada ne dobije priliku vidjeti što se događa kada želja prođe.
A proći će. Kao što je prošla i ona igračka bez koje jučer nije moglo živjeti.
Foto: Freepik