„Samo pet stranica.” Roditelj to kaže mirno, uvjeren da nije tražio ništa posebno. Dijete pogleda knjigu kao da je pred njim barem 500 stranica. „Ne mogu.” „Dosadno mi je.” „Koliko još?” Nakon dvije stranice već se vrpolji na stolcu. Onda ode po vodu, pa na WC, pa se sjeti da nešto mora pitati. U međuvremenu, naravno, pogleda mobitel.
Zašto djeca mogu satima pratiti ekran, a već nakon nekoliko stranica knjige izgube strpljenje?
A onda se dogodi ono što roditelja najviše zbuni. Isto to dijete bez ikakvog problema može sat vremena sjediti pred ekranom. Može gledati desetke kratkih videa, igrati igricu, pratiti YouTube ili gledati sadržaj o temi koja ga zanima. Ponekad roditelj mora nekoliko puta reći: „Ugasi to, molim te”, dok dijete na kraju ne odgovori: „Samo još ovaj!”
A onda mu kažeš da pročita nekoliko stranica lektire i odjednom – koncentracije nema.
Je li moguće da dijete ima koncentraciju za ekran, ali nema koncentraciju za knjigu? Da, i upravo je u tome jedna od važnih razlika koju odrasli često ne primjećuju. Gledanje ekrana i čitanje knjige ne traže od mozga potpuno istu vrstu pažnje.
Ekran stalno nešto radi umjesto djeteta. Slika se mijenja, pojavljuje se novi kadar, novi zvuk, nova informacija, nova reakcija ili nova nagrada. Kod igrice postoji cilj i izazov, a kod kratkih videa novi sadržaj dolazi gotovo bez čekanja. Knjiga je puno sporija. Na stranici se ništa ne događa samo od sebe. Dijete mora pročitati rečenicu, razumjeti je, povezati je s prethodnom, zapamtiti što se dogodilo i nastaviti dalje. Ako mu je odlomak dosadan, nema novog podražaja koji će ga za nekoliko sekundi ponovno privući.
Drugim riječima, kod ekrana sadržaj dolazi djetetu, dok kod knjige dijete mora samo otići prema sadržaju. Zato pet stranica može biti puno zahtjevnije od sat vremena gledanja ekrana.
Roditelji često kažu: „Ali moje dijete može biti koncentrirano satima!” I u jednom su smislu potpuno u pravu. Dijete može biti izrazito usredotočeno na ono što ga zanima. No sposobnost dugog gledanja ekrana nije ista stvar kao sposobnost dugog održavanja pažnje na zadatku koji nije posebno zanimljiv.
Zato dijete može dva sata graditi nešto u Minecraftu, a nakon deset minuta matematike ustati od stola. Može sat vremena gledati videe o nogometu, a reći da je knjiga o nekom nogometašu dosadna. Može zapamtiti nevjerojatne količine informacija s YouTubea, ali se teško sjetiti što je pročitalo na prethodnoj stranici. Može bez problema pratiti priču u filmu, ali se izgubiti kada treba pročitati nekoliko stranica teksta i prepričati što se dogodilo.
Nije svaka pažnja ista
To ne znači da dijete nema koncentraciju. Znači da nije svaka pažnja ista.
Problem nastaje kada dijete navikne da se sadržaj neprestano mijenja i da nova zanimljiva stvar dolazi gotovo odmah. Tada knjiga može početi djelovati sporo. Ako nešto nije zanimljivo u prvih nekoliko minuta, dijete lako zaključi da je dosadno. Ako zadatak zahtijeva deset minuta razmišljanja, čini mu se preteškim. Ako treba nešto pokušati nekoliko puta prije nego što uspije, brzo kaže: „Ne da mi se.”
Tu roditelji ponekad naprave pogrešku i dijete jednostavno proglase lijenim. No nije svako odbijanje čitanja lijenost. Djeca imaju različite interese, neka imaju poteškoće s čitanjem ili razumijevanjem teksta, neka su umorna, a neka jednostavno još nisu pronašla knjigu koja ih stvarno zanima.
Zato nije dovoljno pitati koliko sati dijete provodi pred ekranom. Važno je i što ekran istiskuje iz njegova dana. Ako dijete nakon škole ima vremena za igru, sport, druženje, razgovor s roditeljima, spavanje, čitanje i druge aktivnosti, situacija je drugačija nego kada gotovo svaki slobodan trenutak popunjava ekran.
Kako ponovno vježbati koncentraciju
Djeci treba i iskustvo dosade. Treba im iskustvo čekanja i aktivnosti koja ne daje nagradu svake dvije sekunde. Trebaju naučiti da ne mora svaki trenutak biti zanimljiv. Upravo se kroz takve aktivnosti vježba sposobnost da ostanemo uz nešto i onda kada početno uzbuđenje nestane.
Što roditelj može napraviti? Za početak, čitanje ne treba pretvoriti u svakodnevnu bitku. Deset minuta čitanja svaki dan može biti bolji početak od povremenog višesatnog pokušaja. Dok dijete čita, mobitel je najbolje maknuti iz neposredne blizine, ne zato što je ekran „zao”, nego zato što je teško čitati knjigu dok pokraj nje stalno postoji mogućnost da se pojavi nešto zanimljivije.
Dobro je i dopustiti djetetu da samo bira što će čitati. Ne mora svaka knjiga biti lektira. Strip, knjiga o dinosaurima, nogometu, svemiru, glazbi ili nekoj drugoj temi koja dijete zanima također može biti početak stvaranja čitateljske navike. Ako dijete nakon svake stranice mora odgovarati na pitanja i dokazivati što je zapamtilo, čitanje mu lako može postati samo još jedan školski zadatak.
I možda najvažnije, roditelji ne trebaju zaboraviti vlastiti primjer. Ako dijete vidi mamu ili tatu kako navečer uzmu knjigu i neko vrijeme čitaju bez provjeravanja mobitela, ta poruka može biti snažnija od bilo kojeg predavanja o tome zašto treba čitati.
Cilj nije da dijete nauči „izdržati” pet stranica. Cilj je da mu pet stranica više ne bude nepodnošljivo dugo. Onda deset. Pa dvadeset. I možda jednog dana dođe trenutak kada dijete samo kaže: „Samo da završim ovo poglavlje.”
Tada roditelj zna da se dogodilo nešto važno. Dijete je otkrilo da pažnja ne mora uvijek biti nešto što mu ekran zabavno servira. Ponekad je vrijedno ostati uz nešto dovoljno dugo da zanimljivost tek nastane.
Foto: Freepik