Istaknute teme Za roditelje

“Ne vjerujem u postporođajnu depresiju, imaju je žene koje si to mogu dopustiti”

i loš ni najbolji, neću se žaliti. Naravno da bi mi uz još jednu plaću ili alimentaciju bilo bolje, ali nisam bila podstanar, kupovala sam hranu i sudjelovala u režijskim troškovima.

postporođajnu depresiju

Prijateljice koje su imale postporođajnu depresiju, liječile su je na čudne načine

Znam da ovo mišljenje neće biti popularno, ali ne vjerujem u postporođajnu depresiju. Nekidan ste o tome objavili tekst, željela sam se osvrnuti, ali anonimno, ne u komentarima. Vjerujem da sve žene nakon porođaja dožive velike hormonalne i emotivne promjene, kao što ste napisali.

Isto tako, normalno je da sve majke muče misli o financijama, kako će im život izgledati, pa zar nije normalno i da nam svima opadne kvaliteta društvenog života? Nije to ništa čudno, to je očekivano, a ne da nam to dođe kao ne znam kakav šok. Naravno da djeca koštaju. Valjda imamo neku financijsku konstrukciju prije nego zatrudnimo, a ne da krenemo udarati glavom o zid kako ćemo nakon što rodimo.

Ali, očito ima i takvih koje krenu razmišljati sa odgodom. Kad sam rodila prvo i jedino dijete, živjela sam s roditeljima, partnera nemam i neću objašnjavati zašto nemam i gdje je.

Imala sam posao, ni loš ni najbolji, neću se žaliti. Naravno da bi mi uz još jednu plaću ili alimentaciju bilo bolje, ali nisam bila podstanar, kupovala sam samo hranu i sudjelovala u režijskim troškovima.

Po porodu se javio osjećaj straha i neizvjesnosti. Sve je to drugačije dok ne vidiš bebu i dok ne primiš u ruke tog malog čovjeka kojeg od toga dana moraš oblačiti, hraniti, kupovati mu pelene, voditi doktoru. Znaš sve to unaprijed, ali nije realno dok ne primiš bebu.
Izašla iz bolnice sama, došli su roditelji po mene. Nigdje cvijeća i balona i ludila. Pazi, uspjela sam preživjeti. Uspjela sam sama namjestiti autosjedalicu i zavezati dijete. Nisam imala vremena niti publiku da čak i oko toga pola sata radim dramu kao neke moje prijateljice.

Mama i tata su bili super i od velike pomoći, ali da sad ne mislite da su cijeli dan trčali oko mene i dizali mi noge u zrak. Oboje su još radili i nije ih bilo kod kuće od 7;30 do !6:30. I pazite ovo, ja sam i to preživjela!

Da je bilo teško, bilo je. U to sam vrijeme više no ikad razgovarala sama sa sobom kao neka luđakinja. “Možeš ti to, sad ćeš ovo, pa ćeš ovo. Još dva sata pa dolaze baka i deda, pa ću si tada skuhati najveću kavu na svijetu”.

Stoput sam pomislila da ne mogu, da kako ću, što me čeka, kako ću kad mi plaća padne nakon prvih 6 mjeseci porodiljnog, kako ću se uopće vratiti na posao, na što će moj život izgledati, jesam li sposobna sama odgojiti dijete, kako ću preživjeti grčeve?

Bilo je tu i manje dubokih, svakodnevnih misli. Što ću ako ne nađem parking kod pedijatra? Hoću li se ikada naspavati? Što ako ne shvatim da mi dijete na primjer kasni u razvoju?
Gluposti. Mislila sam o glupostima.

Društveni život? Umro. Jesam li bila uplašena i često jadna? Jesam. Ali vremena za depresiju nisam imala. Nisam se imala kada leći, opustiti i prepustiti crnim mislima onako dubinski i žaliti sebe. Ja za to nisam imala vremena, niti publiku. Znala sam da to dijete ima samo mene i luksuz depresije i vremena kad ću ja kukati nad svojim životom nije bilo.

Ali imam prijateljicu, nazvat ću je ovim putem Sandra. Ona si je depresiju mogla priuštiti. Uspješno j uje preboljela, ali potrajala je ta njena depresija. Mislim barem godinu dana.

Sandra ju je liječila na sve moguće načine. Odlaskom na geliranje noktiju. Pa jednom tjedno na pranje kose i feniranje. Sve je učinila. A znate što joj je posebno dobro došlo? Odlazak u toplice, ali sad vam neću odati koje su je baš izliječile. Priskakale su rodice, bake, djedovi, čak i susjeda. Sandri je godio razgovor, ali čim bi ostala sama, depresija se vraćala. Promjene raspoloženja su bile tu, iz euforije u toplicama, do pada na putu kući.

Negativne misli? Bila ih je puna. Kako će ikada vratiti svoje tijelo i općenito svoj identitet. Ne, ne pretjerujem. Tko je ona sada? Izgubila je sebe. Drame. Svi su skakali oko nje, tješili ,hrabrili, nagovarali je, nasmijavali, nudili usluge čuvanja. Samo da uhvati minutu odmora, minutu predaha.

Često je govorila kako ima postporođajnu depresiju i da nitko ne zna kako joj je. Dobro je primijenila onaj savjet za traženje pomoći. Kako ju je dobro tražila! Profićka je bila. Mogla bi ustvari sada pomagati i drugima!

Što je najgore, sve su joj stvari dolazile mukom. Beba je jednostavno bila teško odgojiva, od dana kada je rođena! Svemu se opirala, Sandri u inat. Najgora je bila već u bolnici, mala sa stavom koja je došla da uništi majku!

Sandra je našla grupu podrške. Grupu depresivnih i nekoliko puta smo bile sve zajedno na kavi i u šetnji. Sve su bile super sređene, a ni životi im nisu bili nesređeni. Naslušala sam se da nitko ne zna kako je to, taj osjećaj beznađa, bezvoljnosti, kada te ništa više ne raduje, kada sve odrađuješ kao roboti kada se ujutro nemaš snage ni volje ustati iz kreveta.

Hej, pa ni ja nemam, ali moram! Nema tko drugi. Nemam ni para za šoping da mi kupljene stvari “barem na 10 minuta donesu radost, prije nego potonem u tamu”. Liječničku pomoć niti jedna nije zatražila, hrabro su se borile same, drugim sredstvima.

Znam, ljubomorna sam. Jesam. Ljubomorna sam što mi postporođajni marketing ne ide tako dobro i što nisam imala ni previše kupaca da im prodam svoj proizvod. Ljubomorna sam što su karte tako podijeljene da su mene zapale one jadne.

“Vjeruj mi, ne bi se mijenjala sa mnom”, rekla mi je Sandra nekoliko puta. Ali bi, draga Sandra, jako rado. Tvoja depresija mi jako dobro izgleda, a nije ni jeftina. ž

Ako niste shvatili do sada, onda sjednite pa razmislite koliko žena znate s postporođajnom depresijom. To su one koje uglavnom imaju takav sustav potpore da bi im pozavidjele i princeze na dvoru. To nisu one koje se nemaju snage boriti zbog straha od neizvjesne budućnosti, nego one koje ne trebaju.

foto: Freepik

Komentirajte

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.