Sestra Vesna Stojanović radi kao odgojiteljica tri godine, a u slobodno vrijeme volontira
Sestra Vesna Stojanović iz reda Milosrdnih sestara svetog Križa svoj je život posvetila djeci. Kao odgojiteljica u vjerskom dječjem vrtiću “Sunčev sjaj” vrtiću radi tri godine, a svoje slobodne nedjelje koristi za odlazak i volontiranje u Caritasovu „Kuću ljubavi“, dom za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi do 3 godine.
Iako to nije poziv za svakoga, sestra Vesna znala je da za nju svakako je. Kaže, zaljubila se u ovo zvanje već na prvoj godini fakulteta.
-I danas radim punim srcem. S djecom je vrlo lijepo, ali i zahtjevno. Današnji ubrzaniji tempo uvelike utječe na posvećenost roditelja djeci, što se uviđa u radu s djecom. Ponekad nam je potreban dulji period vremena dok se vrtićka grupa „uhoda“, osobito za vrijeme adaptacije. Ali, kada djeca nakon otprilike mjesec dana ili dva mjeseca tamo, usvoje određene obrasce i pravila u vrtiću. Dinamika grupe omogućava kontinuiran i plodan razvoj vještina – objasnila je sestra Vesna.
Program u dječjem vrtiću “Sunčev sjaj” baziran je na pedagoškom pristupu i programu Marije Montessori. Odgojiteljicama je važno kod djece razviti samostalnost, odgovornu slobodu i suosjećanje.
Puno se ulaže u poštovanje dostojanstva svake osobe te tako nastoje njegovati različitost razmišljanja i izgleda. Pomaganje, strpljenje, slobodno izražavanje – sve su to još neke vrline kojima odgojiteljice teže i koje nastoje usaditi djeci.
-Iznimno je važno da dijete nauči voljeti sebe, uživati u vremenu posvećenom sebi jer tako uči poštovati vrijeme i potrebe drugoga. U tom smislu, djeca smiju izraziti da im je nešto dosadno, da nemaju volje za nešto i to je u redu. Ne moramo se svaki dan isto osjećati, ali i dalje vrijedimo, i dalje smo prihvaćeni i voljeni. U našim očima odgajatelja, dijete je „mali čovjek“, a ne „tabula rasa“ koju ćemo mi ispisati da budu kakvima ih mi želimo. Iz toga malog čovjeka, sutra će biti veliki čovjek i ono što je važno da taj čovjek uistinu bude velik; velik u ljubavi! A gdje je ljubav, ondje je i Bog – pojasnila je vrtićki koncept rada i razmišljanja sestra Stojanović.
Dodaje kako je važno je usmjeravati dijete Bogu, otkrivati mu duhovnu dimenziju koju nosi u sebi, u svome bitku. Važno je da djeca, od malih nogu, upoznaju Isusa, da dožive iskustvo Njegova prijateljstva, On će im pomoći biti veliki čovjek. Zbog toga se svaka grupa jednom tjedno približava Isusu preko kateheze Dobrog Pastira.
.Njegujemo odnos povjerenja i ljubavi. Djeci dajem povjerenje, slobodu, ali i granicu. Oni se u tom prostoru osjećaju sigurno jer znaju što se od njih očekuje i mislim da je to važno. Znam ponekad biti zahtjevna, opomenuti, ali sve iz ljubavi i oni to primijete. Poznat nam je pojam biološko majčinstvo, ali imamo i socijalno i duhovno. Tako da mislim da smo mi odgajatelji toj djeci socijalne majke, a mi časne sestre i duhovne – istaknula je.
Dok danas često čujemo da je “najgore raditi s ljudima” i da to donosi najviše stresa, sestra Vesna osjeća baš suprotno. Da nije odgojiteljica, priča, voljela bi raditi bilo što što ima veze – s ljudima.
-Nisam imala nekakvih posebnih želja. Kada sam došla u samostan, mislila sam da mi svi na neki način radimo sa siromašnima i potrebitima, da se ne školujemo. Zatim su me poglavari poslali na ovaj studij. Iako se na početku nisam mogla zamisliti da cijeli život budem s djecom, sada je drugačije. Vjerujem da je tu prisutna i milost Božja – rekla nam je.
No, priznaje, posao kojeg voli dosta je emotivno i naporan, pa smatra da je zbog toga od presudne važnosti raditi svakodnevno vlastitoj izgradnji. Zato joj je važan njezin odnos s Bogom, kao i slobodno vrijeme. Njega ponajviše voli provesti opuštajući se sviranjem, gledanjem dobrog filma, čitanjem neke duhovne knjige ili druženjem s prijateljima.
Jedan od emocionalno zahtjevnijih trenutaka svakako je onaj kada djeca napuštaju vrtićku grupu i odlaze u školu, a neminovno je došlo do povezivanja s odgajateljicama.
Sestra Vesna tom je osjećaju donekle “doskočila” jer već drugu godinu vodi zbor djece koja su nekad pohađala dječji vrtić, a sada su u školi, pa neke od njih ipak ima priliku vidjeti i održati povezanost.
Na kraju svakog dana, bio on emotivno zahtjevan ili lagan, najveća su joj nagrada i motivacija svaki djetetov osmijeh i zagrljaj, svaki crtež i lijepa riječ. A životna nagrada, istaknula je sestra, kada ih bude vidjela kao odrasle dobre ljude. I sada nerijetko dobije informaciju kako su u školi dobri, marljivi, obogaćeni znanjem i vrlinama.
foto: privatna arhiva sestre Vesne Stojanović