Traži li škola danas nešto nemoguće od roditelja?
Priredbe usred radnog dana, roditeljski sastanci, školski projekti i poruke koje zahtijevaju hitnu reakciju. Tko je odlučio da roditelji sve to mogu stići i zašto se nemogućnost dolaska ponekad doživljava kao nezainteresiranost za vlastito dijete?
Zamislite da šef usred radnog dana najavi važan sastanak, a onda škola pošalje obavijest da se u 10 sati održava priredba na kojoj se očekuje prisutnost roditelja. U međuvremenu treba potpisati obrazac, uplatiti novac za neku aktivnost, pripremiti dijete za tematski dan i sjetiti se da do petka treba donijeti materijale za školski projekt.
Roditeljski sastanak zakazan je u 16:30 iako većina roditelja radi do 16, a neki i do 17 sati. Informacije su ujutro i poslijepodne, ali za one poslijepodne jedva se može dobiti termin. Kako se onda uspjeti pojaviti jer svi znamo da trebamo?
Što ako radite posao s kojeg ne možeš samo tako izaći, nemate mogućnost rada od kuće i baku ili djeda koji će uskočiti kad god zatreba? Što ako se na posao ne može doći kasnije ili otići ranije?
Školski život pun je situacija koje zahtijevaju roditeljsku uključenost. To je sasvim razumljivo: djeci trebaju podrška i osjećaj da su roditelji zainteresirani za ono što rade. Problem nastaje kada se uključenost počne poistovjećivati s dostupnošću u bilo kojem trenutku.
Kao da postoji roditelj koji cijeli dan čeka da ga škola nešto zatraži
Priredba je u 11 sati. Roditeljski sastanak počinje dok većina ljudi još radi. Za školsku aktivnost potrebno je donijeti nešto što roditelji moraju nabaviti ili izraditi kod kuće. Dijete se razboli i treba ga preuzeti. Stigne poruka koju treba odmah pročitati, na nju odgovoriti ili prema njoj nešto organizirati.
Škola možda ne očekuje da baš svaki roditelj dođe na svako događanje, ali raspored i način komunikacije mogu ostaviti dojam da se računa na to da će netko u obitelji uvijek biti slobodan.
Taj zamišljeni roditelj ima fleksibilno radno vrijeme, automobil, pristup svim obavijestima i dovoljno vremena da se posveti svemu što škola zatraži. Ako radi od kuće, može nakratko prekinuti posao. Ako ne radi, može se posvetiti djetetovim obvezama. A ako radi u trgovini, bolnici, ugostiteljstvu, proizvodnji ili na bilo kojem poslu s fiksnim rasporedom, morat će se nekako snaći.
Samo, ne može se svatko snaći. Nekima odlazak s posla znači izgubljenu zaradu, drugima problem s poslodavcem, a trećima jednostavno nije moguć.
Nevidljivi posao koji počinje mnogo prije školske priredbe
Ono što se često zaboravlja jest da odlazak na školsko događanje nije jedina obveza. Prije njega netko mora pročitati obavijest, zapamtiti datum, upisati ga u kalendar, provjeriti što dijete treba ponijeti i dogovoriti tko će doći.
Ako roditelj ne može prisustvovati, potrebno je razmotriti postoji li druga mogućnost. Ako treba pripremiti kostim ili materijale, netko ih mora nabaviti. Ako je potrebno vratiti potpisani obrazac, netko mora paziti na rok. Ako se raspored promijeni, treba uskladiti sve ostale obveze.
Taj se posao rijetko vidi. Nitko ne dobiva posebnu pohvalu zato što je tri tjedna unaprijed zapamtio datum priredbe ili zato što je usred radnog dana uspio organizirati prijevoz za dijete. Ali ako nešto zaboravi, zakasni ili ne stigne, upravo će se taj propust primijetiti.
Tu je i mentalni teret roditeljstva: stalno razmišljanje o tome što još treba napraviti, što dijete mora ponijeti, kada je sljedeća aktivnost i je li neka obavijest možda promaknula. Taj posao ne završava odlaskom na posao niti počinje tek kada roditelj dođe kući.
Iako oba roditelja mogu raditi puno radno vrijeme, u praksi se često događa da upravo majka postaje osoba koja pamti sve rokove, prati poruke, organizira prijevoz i zna što se događa u razredu.
Nije nužno da joj je to netko izravno naredio. Ponekad je jednostavno postala osoba koja sve pamti, pa se na nju nastavlja računati.
Kada roditelj ne dođe, je li to odmah znak da nije zainteresiran?
Možda je najteži dio cijele priče osjećaj krivnje koji se pojavljuje kada roditelj ne može biti prisutan.
Dijete vidi da su na priredbu došli roditelji nekih njegovih prijatelja. Možda se i samo razočara što njegov roditelj nije ondje. A roditelj, iako zna da nije mogao napustiti posao, može se pitati je li ipak trebao nekako drukčije organizirati dan.
Takve situacije nisu jednostavne ni za djecu ni za odrasle. Naravno da je djeci važno kada roditelji dođu na događanje koje im nešto znači. No nije svaka odsutnost posljedica nezainteresiranosti, kao što ni svaka prisutnost automatski znači da je roditelj više uključen u djetetov život.
Postoji velika razlika između roditelja koji ne želi sudjelovati i roditelja koji to ne može učiniti u određenom terminu.
Ako se odazivanje na svaku školsku aktivnost počne doživljavati kao dokaz dobrog roditeljstva, tada se obiteljima koje imaju manje fleksibilne poslove nameće dodatni teret. Roditelji koji već teško usklađuju posao i obitelj mogu se osjećati kao da moraju birati između profesionalne odgovornosti i pokazivanja ljubavi prema vlastitom djetetu.
A takav izbor ne bi trebao biti potreban zbog svake priredbe, radionice ili školskog događanja.
Dobra mama nije ona koja je uvijek dostupna
Posebno je zanimljivo što se u cijeloj priči često govori o roditeljima, ali se očekivanja u praksi mogu više usmjeravati prema majkama.
Od majke se često očekuje da prati školske obavijesti, zna što se događa u razredu, primijeti kada dijete nešto muči, organizira izvanškolske aktivnosti i pritom ostane profesionalno uspješna na poslu. Ako uz to vodi kućanstvo i brine o ostalim članovima obitelji, njezin dan može postati niz obveza koje nikada nisu sasvim završene.
A kada nešto ne stigne, lako je pomisliti da je trebala biti bolje organizirana.
No problem nije uvijek u organizaciji. Ponekad jednostavno nema dovoljno sati u danu, a ni najbolji planer ne može riješiti činjenicu da se dvije obveze održavaju u isto vrijeme.
Zato je važno odvojiti dobru roditeljsku brigu od neprestane dostupnosti. Roditelj može biti izrazito zainteresiran za obrazovanje svojeg djeteta, redovito razgovarati s učiteljima, pomagati mu kada je potrebno i pratiti njegov razvoj, a da pritom ne može doći na priredbu u srijedu u 10 sati.
To ne znači da školske aktivnosti nisu važne. Znači samo da roditeljska ljubav ne bi trebala biti mjerljiva brojem slobodnih sati koje netko može izdvojiti usred radnog dana.
Što bi se moglo promijeniti?
Škola ne može svaku aktivnost organizirati tako da odgovara baš svim roditeljima. Učitelji i stručni suradnici također imaju svoje rasporede, obveze i ograničene resurse. Nije realno očekivati da će svako događanje biti dostupno svima.
Ipak, moguće je razmišljati o tome kako obiteljske obveze učiniti lakšima za usklađivanje s poslom.
To može značiti pravodobno najavljivanje događanja, izbjegavanje nepotrebnih promjena u posljednji trenutak, nuđenje alternativnih termina za razgovore s roditeljima ili organiziranje aktivnosti na način koji ne zahtijeva da netko od odraslih svaki put bude fizički prisutan.
Kod projekata i domaćih zadataka vrijedi razmisliti o tome koliko pomoći odraslih uistinu zahtijevaju. Ako je cilj da dijete nešto nauči i pokaže svoje znanje, zadatak bi trebao biti primjeren njegovoj dobi i mogućnostima, a ne sposobnosti obitelji da navečer organizira malu produkciju.
Jednako je važno da škole i roditelji otvoreno razgovaraju o očekivanjima. Roditelj koji ne može doći na određenu aktivnost ne bi automatski trebao osjećati potrebu da se opravdava kao da je učinio nešto pogrešno.
foto: Magnific.com