Fiksni telefon…imate li ga kod kuće ili ste liniju odjavili prije više godina? Sjećate li se dana kada ste satima znali razgovarati na njega, rastežući žicu do iznemoglosti, samo kako biste se mogli zavući u svoju sobu? Vašoj djeci on sigurno ne nedostaje jer odrastaju s mobitelima u rukama, no neki roditelji nisu mogli ne primijetiti kako bi im vraćanje fiksnog telefona u živote olakšalo i pojednostavilo puno toga.
“Ja sam mikromanager života svoje djece”
-Primijetio sam koliko sam “na silu” uključen u živote svoje djece. Imaju 11 i 9 godina. Jedno ima svoj mobitel koji smije koristiti dva sata dnevno, drugo može komunicirati putem mog telefona. Toliko je toga što to povlači za sobom. starije dijete dogovori se nešto s prijateljem. Obavijesti me o tome. Onda to povlači zahtjev da ja trebam kontaktirati tatu toga prijatelja radi konačnog dogovora. Radni je dan i usred smo radnog vremena. Ne želim nikoga prekidati i ne želim biti prekinut, ali dijete čeka odgovore – požali ose jedan tata kako mu dječji mobiteli ustvari kompliciraju život.
Dodaje kako ne želi biti toliko uključen u najjednostavnije dogovore svoga djeteta i to tak oda mora odgovarati na više strana, kada su mu misli negdje drugdje. Osjeća se suviše dostupnim, a da se dogovori bez potrebe razvlače na 10 poruka. Za mlađe dijete, kazao je, situacija je nekad još i gora. Samo vreba njegov mobitel, želi provesti svoje vrijeme na njemu igrajući igre u kojima će se “sresti s prijateljem”.
-Ne želim znati poklapa li se vrijeme mog djeteta na mobitelu s vremenom njegova prijatelja, ali naravno, to se sve treba saznati i potruditi se oko njegova virtualnog dogovora. Užas – požalio se tata.
Zaključuje kako cijela stvar djeluje kao nepotrebni slojevi roditeljske uključenosti.
-Ako je jedini način na koji djeca mogu razgovarati u ovoj dobi kroz to da su njihovi roditelji posrednici, ono što smo stvorili u biti je logistička noćna mora za nešto što bi, po mom mišljenju, trebalo biti bez napora. Zašto mikroupravljamo prijateljstvima? Također mislim da se moja djeca druže puno manje nego što bi mogla – zaključio je.
Smatra kako je doba njegove mladosti, doba fiksnog telefona bilo znatno jednostavnije iako tadašnja djeca nisu mogla šetkati naokolo sa svojim aparatima na dlanovima i vući ih sa sobom na večeru.
– Kad sam imao oko 7 godina, mogao sam podići kućni telefon, nazvati broj svog prijatelja i reći: “Dobar dan, ovdje je li Petar tamo” Taj jedinstveni fiksni telefon bio je izravan portal u moj društveni svijet. Naravno, morao sam pristojno komunicirati s roditeljima svojih prijatelja što je bila dodatna lekcija iz društvenih vještina, ali kad sam to savladao, ostalo je bilo na nama. Nijedan roditelj nije koordinirao logistiku chata – primijetio je.
Fiksni telefon nije služio za stvaranje zlobnih grupa
I zaista, koristi kućnog telefona naspram mobitela primjećuju mnogi. Kućni telefon služio je kao veliki društveni izjednačivač. Nije bilo natezanja da se pronađu pravi brojevi za svakog mogućeg roditelja koji bi mogli biti zajedno u dobrim odnosima (jednoj grupi koja odbija druge članove) ili razdvojeni u lošim odnosima.
-Moji roditelji nikada nisu digli u zrak telefon i zvali drugu mamu dok je bila na poslovnom putu ili smetali ocu koji je sjedio uz krevet voljene osobe u bolnici. Svi su dijelili ista pravila jer je postojao jednostavan sustav. Ako je vaš prijatelj bio kod kuće i dostupan, super. Ako nije, ostavite poruku stroju ili čovjeku i pričekajte povratni poziv. Danas se zadire u svačiji život, vrijeme, privatnost i još se stvara osjećaj ljutnje ako vam se druga strana ne javi kroz 15 minuta – primijetila je i jedna mama.
No, u tinejdžersko doba, želja za telefonom koji je žicom vezan uza zid sigurno ne posotji.
No, što je s djecom od 9 i 11 godina, pitaju se roditelji, kao s onom spomenutom na početku teksta?
To su važne godine za izgradnju prijateljstava – one čvrste veze u kojima djeca povjeravaju svoje tajne, sklapaju saveze i uče građevne blokove ljudskih veza. Ali ti odnosi zahtijevaju prostor da bi prirodno rasli. I trenutno se čini kao da se prostor smanjuje pod teretom roditeljskog angažmana.
-Teško mi je uzvratiti sve pozive i poruke koje su zapravo upućene meni. Želim se maknuti s puta kako bi moja djeca mogla učiniti ono što bi djeca trebala raditi: sama to shvatiti. Zašto ne biste vratili kućni telefon – jednostavnu napravu koju svatko može koristiti? Ili možda ponuditi djeci premladoj za pametne telefone opciju “glupih telefona” (jednostavni mobiteli bez pristupa internetu). Znam da su roditelji preplavljeni izvješćima o tome kako tehnologija šteti našoj djeci, ali korištenje jeftinih telefona kao primarnih telefona samo nas vraća osnovama. – istaknuo je tata s početka teksta.
Roditelji sve češće primjećuju da je hitna potreba za promjenom načina na koji se nose s ovom dinamikom međuljudskih odnosa za mlađu djecu koja bi trebala razvijati vlastite društvene krugove. Filtriranje svake interakcije kroz roditelje ne samo da dodaje slojeve složenosti; to u konačnici može ometati istinsku vezu.
-Znam da nisam jedini koji osjeća frustraciju zbog koordinacije svakog detalja, poput slanja gomile tekstualnih poruka kako bi se dogovorila 10-minutna Roblox sesija s drugim roditeljem dok naša djeca čekaju da odrasli to shvate. Vrijeme je da preispitamo kako osnažiti sigurne, neovisne interakcije za djecu, a roditeljima dati više prostora za disanje – predložio je tata.
No, jesu li fiksni telefon mogući odgovor na sve te probleme i jesu li oni zaista bili ti koji su jačali dječje društvene odnose ili je problem nešto dublji?
foto: Freepik