Može li dijete „naslijediti” samopouzdanje od roditelja? Ne u doslovnom smislu, naravno. Ali djeca od roditelja mogu naučiti kako gledati na sebe – jesu li njihove pogreške dokaz da nisu dovoljno dobra, smiju li pokušati nešto novo, kako reagirati kada im nešto ne uspije i vjeruju li da njihova vrijednost ovisi o tome koliko su uspješna.
Djeca uče promatranjem, ne kopiraju samo riječi roditelja, nego i odnos prema pogreškama, kritikama i drugim ljudima
Istraživanja posljednjih godina sve jasnije pokazuju da između samopoštovanja roditelja i djeteta postoji povezanost. No još je važnije pitanje kako do te povezanosti dolazi.
Dijete ne sluša samo ono što mu govorimo
Roditelj može djetetu svakodnevno govoriti: „Budi sigurno u sebe”, „Možeš ti to” i „Nije važno ako pogriješiš”. Ali dijete istodobno promatra kako se roditelj ponaša prema sebi.
Ako mama pogriješi pa kaže: „Kako sam glupa, ništa ne mogu napraviti kako treba”, dijete dobiva jednu poruku. Ako tata nakon neuspjeha kaže: „Nije ispalo kako sam htio, ali pokušat ću ponovno”, poruka je potpuno drugačija.
Djeca uče promatranjem. Ne kopiraju samo riječi roditelja, nego i njihov odnos prema pogreškama, kritikama, vlastitom izgledu, poslu, drugim ljudima i samima sebi. Zato se samopouzdanje ne prenosi jednostavno poput neke osobine koju dijete „dobije” od roditelja. Ono se, među ostalim, gradi u odnosu s roditeljem.
Istraživanja doista pronalaze povezanost
Jedno istraživanje Lare Augustijn, objavljeno 2020. godine, bavilo se upravo takozvanim međugeneracijskim prijenosom samopoštovanja. Analizirani su podaci 1121 djeteta u dobi od 9 do 16 godina i njihovih roditelja iz njemačkog istraživanja pairfam.
Rezultat je zanimljiv: samopoštovanje roditelja bilo je umjereno povezano sa samopoštovanjem njihove djece. Drugim riječima, postoji povezanost, ali ona nikako nije toliko jaka da bismo mogli reći da će dijete roditelja s visokim samopoštovanjem automatski imati visoko samopoštovanje.
Istraživači su pritom pronašli još jedan važan dio slagalice: negativna komunikacija između roditelja i djeteta djelomično je objašnjavala tu povezanost. Dakle, način na koji roditelj komunicira s djetetom može biti jedan od mehanizama preko kojih se obrasci samopoštovanja prenose iz jedne generacije u drugu.
Samouvjeren roditelj stvara drugačiju atmosferu
Još jedno longitudinalno istraživanje, provedeno na 1665 djece iz Južne Koreje, ponudilo je vrlo zanimljiv odgovor na pitanje kako se samopoštovanje roditelja može povezati sa samopoštovanjem djeteta.
Istraživači su pratili podatke kroz tri vremenske točke. Pokazalo se da je više samopoštovanje roditelja bilo povezano s uravnoteženijim obiteljskim interakcijama, a takve su interakcije kasnije bile povezane s višim samopoštovanjem djece.
To zapravo ima puno smisla.
Roditelj koji vjeruje u sebe možda će lakše dopustiti djetetu da nešto pokuša samo. Lakše će podnijeti djetetovu pogrešku. Manje će vlastitu vrijednost povezivati s djetetovim ocjenama, ponašanjem ili uspjehom.
A dijete iz takvog odnosa može dobiti važnu poruku: „Vrijedim i kada mi nešto ne uspije.” Upravo je to jedan od temelja zdravog samopoštovanja.
Nije potrebno biti savršeno samouvjeren roditelj
Ovdje postoji i dobra vijest za roditelje koji se ne osjećaju osobito samouvjereno. Ne morate imati savršeno samopoštovanje da biste odgojili dijete koje vjeruje u sebe. Čak suprotno – dijete može puno naučiti kada vidi da roditelj nije uvijek siguran u sebe, ali se s tim osjećajem zna nositi.
Primjerice:
- „Malo me strah ovog razgovora, ali pokušat ću.” „Pogriješila sam. Nije mi drago zbog toga, ali mogu to popraviti.”
- „Nisam ovo znala pa sam pitala nekoga za pomoć.”
Takve rečenice djetetu pokazuju da samopouzdanje ne znači misliti da smo najbolji, najpametniji ili da ćemo uvijek uspjeti. Samopouzdanje je i sposobnost da podnesemo mogućnost da nećemo uspjeti – i svejedno pokušamo.
Važno je i kako roditelj reagira na djetetove pogreške
Velik dio dječjeg samopoštovanja gradi se kroz iskustvo: „Što se događa kada pogriješim?” Ako dijete dobije poruku da je pogreška katastrofa, da će ga roditelj ismijati ili da ljubav i pohvala dolaze samo kada je uspješno, može početi povezivati vlastitu vrijednost s rezultatima.
Istraživanje objavljeno u časopisu BMC Psychology 2023. godine na 587 adolescenata pokazalo je da je takozvani uvjetovani roditeljski odnos – kada dijete doživljava da roditeljsko odobravanje ovisi o njegovom ponašanju ili uspjehu – povezan s nepovoljnijim obrascima samopoštovanja.
Drugim riječima, nije problem u tome što roditelj ima očekivanja. Problem nastaje kada dijete zaključi: „Vrijedim kada sam dobar.”
umjesto: „Vrijedim, a mogu pogriješiti i pokušati ponovno.”
Toplina roditelja važnija je od stalnog hvaljenja
Roditelji ponekad misle da će djetetu podići samopouzdanje tako što će ga neprestano hvaliti. Ali zdravo samopoštovanje nije isto što i stalno slušati kako smo najbolji.
Djeci je potrebna kombinacija topline, prihvaćanja, podrške, jasnih granica i prostora za samostalnost.
U longitudinalnom istraživanju koje je pratilo 674 obitelji od djetetove 10. do 16. godine, istraživači su proučavali različite elemente obiteljskog okruženja, uključujući toplinu, neprijateljsko ponašanje, roditeljski nadzor i uključenost roditelja u djetetovo obrazovanje. Samo istraživanje naglašava da obiteljsko okruženje ima važnu ulogu u razvoju samopoštovanja tijekom kasnog djetinjstva i adolescencije.
Sličan zaključak donijelo je i longitudinalno istraživanje koje je pratilo adolescente u dobi od 14, 16 i 18 godina. Roditeljska emocionalna podrška bila je povezana s jačanjem samopoštovanja kroz vrijeme, dok je određeni oblik majčine pretjerane kontrole bio povezan s njegovim narušavanjem.
A što ako roditelj sam nema puno samopouzdanja?
Tu dolazimo do možda najvažnijeg dijela priče. Roditeljevo nisko samopoštovanje nije djetetova sudbina.
Istraživanja govore o povezanostima i vjerojatnostima, a ne o neizbježnom prijenosu. Na dijete utječu i drugi ljudi, odnosi, iskustva, prijatelji, učitelji, šira obitelj, vlastite sposobnosti i osobine te brojna životna iskustva.
Roditelj koji primijeti da je pretjerano kritičan prema sebi već je napravio važan korak. Može početi mijenjati vlastite obrasce – ne samo zbog sebe, nego i zato što dijete promatra taj proces.
Umjesto: „Ja sam užasna u ovome.”
može reći: „Ovo mi baš ne ide, ali mogu naučiti.”
Umjesto: „Svi su bolji od mene.”
može reći: „Nisam najbolja u ovome i to je u redu.”
A kada dijete pogriješi, umjesto: „Kako si to mogao napraviti?”
možemo pokušati s: „Što misliš, što možemo napraviti drugačije sljedeći put?”
To možda zvuči kao mala promjena u rečenici. Za dijete, međutim, može biti velika razlika.
Najbolji primjer nije savršen roditelj
Djeca ne trebaju roditelje koji nikada ne sumnjaju u sebe, nikada ne pogriješe i uvijek imaju odgovor. Trebaju roditelje koji im pokazuju da je moguće pogriješiti, biti nesiguran, tražiti pomoć, pokušati ponovno i pritom i dalje vrijediti.
Zato se samopouzdanje možda ne „prenosi” s roditelja na dijete onako kako prenosimo boju očiju. Ali roditeljev odnos prema sebi može postati dio djetetova unutarnjeg glasa. A taj će glas dijete jednoga dana čuti i kada roditelj više nije pokraj njega.
„Mogu ja to.” ili „Nisam dovoljno dobar.”
Na roditelju nije da osigura da dijete uvijek čuje prvu rečenicu. Ali može učiniti puno toga da mu je učini poznatijom.
Foto: Freepik