Istaknute teme Putoteka

Posjetite muzej čokolade u kojem čokolade – nema

muzej čokolade

Muzej čokolade nudi premalo sadržaja i premalo glavnog sastojka – čokolade

Ne volim pisati negativne recenzije. Uvijek je lakše naći lijepu riječ i pohvaliti nešto, nego opravdati zašto su ti određena stvar ili mjesto – loši.

Ali eto, jednostavno sam ostala osupnuta odlaskom u zagrebački muzej čokolade. Nije lijepo tako nešto reći, ali voljela bih da me netko upozorio na ono što me čeka prije nego sam kupila ulaznicu. Uvijek sam nalazila na dvojbene komentare – mojoj je kćeri bio cool ili ok za otići ali ništa specijalno.

A ja ću reći – bilo je bez veze. Kratko, nemaštovito, bez duše i bez čokolade. A što je muzej čokolade bez čokolade? Ima tamo i drugih stvari reći će neki. Ima. Ali to je isto kao da odem u Zoološki vrt gledati životinje, a dočekaju me samo natpisi o istima i po koji zgodan kutak za selfie.

Bila bih razočarana i da već nisam posjetila jedan veći i bolji muzej istog imena, ali ovako sam još mogla usporediti što nude naši susjedi, a što nudimo mi. Oni cjelodnevni izlet s djecom, od imanja sa životinjama i groblja čokolade do beskrajnih degustacija, a mi nešto što se jedva i može nazvati muzejom.

Prijateljica i ja, troje djece jednako obiteljska ulaznica cijenjena nekome nemalih, a nekome malih 180 kuna. Stvar osobnog dojma i osobnog novčanika. Vani vam nije skupo platiti i 20 eura po osobi gospođo. Nije. A ovdje je i ovih 180 bilo previše.

Prvi zalet nas je ponio kad su nam dali naše jestive ulaznice, male čoko dražeje za degustaciju i zrno kakaovca. Degustiraju se po redu, kako vidimo neki znak na zidu i prepoznamo ga na toj kutijici, onda je vrijeme za pojesti određenu čokoladicu.

Yeah right. Djeca obožavaju čekati znakiće da pojedu čokoladu. Čokolada se mora pojesti sad i mora se pojesti odmah.

Čak su i ono nesretno zrno kakaovca sažvakali. Gorko je, ali fora. Sretni se zaputismo dalje. Prostorija s puno zgodnih poučnih natpisa o povijesti čokolade, nastanku čokolade…ali djecu i dalje nije briga ni za povijest, niti zemljopis. Čokolade amo, jer utjehe nema u znanju!

Pa onda u toj sobi vise i neke vreće punjene kakaovcem – simpatično za vidjeti. Stisnuti. I krenuti dalje.

Čini mi se da je u toj prostoriji bila jako gorka tekuća čokolada za probati, valjda ona s 90 posto kakaa…napokon malo degustacije iako nije za svakoga. To nam daje novu nadu, da će nešto i da nam dadu. Nastavljamo dalje.

Neki fora salon/budoir, zgodan kauč za slikanje, nemam pojma što uopće ta soba znači i što predstavlja jer tad mi je već samo bilo na pameti gdje je ta čokolada.

Curke stežu svoje plastične žličice…spremne su.

Iduća soba, malo interakcije – mogu se gurati ruke u razne otvore i opipati sastojci koji idu kao dodaci u čoksu, riža, bademi, krispi…svašta nešto.

Pa album s omotima čokolade iz cijelog svijeta. Dva mala stolića za koja možete sjesti i mlatiti čokoladu onako kako žene mlate mlijeko da postane maslac. I sa strane – tri pipe za čokoladu! Tamna, mliječna i bijela.

Mljac mljac! Fine su. Napokon smo zadovoljne. To smo čekale. Pa napunimo još jednom žličice. Dolaze neki turisti. Zajahali pipu, toče, ližu, mljackaju. Vidi im se po licima da su kao i mi već izgubili svaku nadu.

Rekoh, idemo dalje, da vidimo čega još ima.

No, nema ničega. Dokle god poglede seže, ne vidi se ništa osim vrata za izlaz. Vraćam se, tražim hodnik koji vodi u nekom drugom smjeru. Ali samo je jedan smjer, a on kaže ajmo’ van.

Čokoladna pustolovina je gotova. Tko je jamio, jamio je. Slijedi soba s biciklom za dvoje. I još jedna u kojoj su paketi koji prikazuju za koje sve prigode možete darovati čokoladu.

I to je to. Čokolade za probati više nema. Priča hrvatske stvarnosti. Kao kada ponude derutni apartman nastanjen žoharima za 80 eura, ali eto ima sunca i more je blizu. I tko to može platiti?

Ovdje nema ni sunca ni mora, ali ima bijele, mliječne i tamne čokolade. U austrijskom muzeju ima nebrojeno vrsta čokolade i dodataka istoj. Ima i dijelova za učenje i interaktivnih dijelova. Ali djeca nisu došla u muzej čokolade čitati o čokoladi, došla su je probati. Vidjeti u svim oblicima.

Ali kod nas se još uvijek prilikom svakog projekta više ulaže u natpise na zidovima nego konkretan sadržaj. I onda krenu komentari da se ne voli svoje, da ne cijenimo što imamo, što ne idemo van kad nam je tamo bolje…idemo i ići ćemo jer neke naše “atrakcije” na žalost nisu vrijedne za pogledati bez obzira koliko to nekoga vrijeđalo.

Najbolje opskrbljena u cijeloj osiromašeno čokoladnoj priči bila je naravno suvenirnica. Tamo je bilo čokolade koju bi svatko poželio probati. S maslinovim uljem, cimetom, lavandom, morskom soli, ovim onim i naravno, cijenama. Pa rekoh, ajde, neka djeca ne odu u šoku, kupit ćemo malo čokoladnih bombona, samo su 180 kuna po kilogramu.

A kuda ćemo sada dalje? Jer ovdje smo potrošile tek nešto više od pola sata…bilo kuda, jer čokolade niotkuda!

foto: Dječja posla

Komentirajte

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.