„Moje dijete to nikada ne bi napravilo.“ „Zašto ste baš njega kaznili?“ „Moje dijete kaže da nije tako bilo.“ Gotovo svaki roditelj barem je jednom izgovorio nešto slično. Kad netko kritizira naše dijete, vrlo se lako aktivira onaj najjači roditeljski refleks – zaštititi ga.
U školi se najčešće može vidjeti kada roditeljska zaštita ode predaleko
I to je sasvim prirodno. Problem nastaje kada zaštita postane automatska. Kada više nije važno što se dogodilo, nego samo kako dokazati da naše dijete nije krivo. Kada roditelj više ne pita dijete „Što se dogodilo?“, nego učitelja „Kako ste to mogli napraviti mom djetetu?“.
Upravo o tome posljednjih dana govore i u Italiji. Predsjednik Sergio Mattarella upozorio je na probleme u odnosu roditelja, učenika i učitelja, posebno na situacije u kojima roditelji umjesto suradnje sa školom automatski staju protiv učitelja. Povod su bili i slučajevi nasilja prema nastavnicima, ali pitanje koje stoji iza svega puno je šire: pomažemo li djetetu ako uvijek stanemo na njegovu stranu?
„Ali moje dijete kaže da nije tako bilo“
Naravno da djetetu treba vjerovati. Ali vjerovati djetetu ne znači automatski vjerovati da je njegova verzija jedina moguća istina. Djeca događaje vide iz svoje perspektive, ponekad nešto prešute ili jednostavno ne razumiju zašto je njihovo ponašanje nekome bilo problematično.
Zato bi prvo pitanje roditelja moglo biti: „Ispričaj mi što se dogodilo.“ A tek onda: „Što misliš da si ti mogao napraviti drukčije?“
To je često puno teže pitanje, ali upravo iz njega dijete može nešto naučiti.
Roditelj nije odvjetnik svog djeteta
Naše dijete nije uvijek u pravu. Ponekad je bezobrazno, ponekad ne napravi ono što je trebalo, ponekad se posvađa s drugim djetetom ili jednostavno napravi glupost. To ne znači da je loše dijete. Znači da je dijete.
Ako roditelj svaki put ukloni posljedice njegova ponašanja, dijete ne dobiva priliku naučiti kako ih samo podnijeti i popraviti ono što je napravilo.
To ne znači da roditelj treba slijepo stati uz učitelja. I učitelji mogu pogriješiti, a roditelj ima pravo tražiti objašnjenje i reagirati ako smatra da je dijete nepravedno tretirano. Biti na strani djeteta ne znači biti protiv škole.
Najzdravija reakcija često je jednostavna: „Želim razumjeti što se dogodilo.“
Što dijete nauči ako roditelj uvijek rješava njegove probleme?
Ako svaki sukob završi roditeljskim pozivom školi, svaki lošiji rezultat razgovorom s učiteljem, a svaka kritika napadom na onoga tko ju je izrekao, dijete može naučiti da netko drugi uvijek treba riješiti njegove probleme.
A život tako ne funkcionira.
Neće svaki šef popustiti. Neće svaki profesor promijeniti odluku. Neće svaki prijatelj priznati da je pogriješio. Neće svaki sukob završiti tako da dijete dobije ono što želi.
Zato djeci ne trebaju roditelji koji će ih uvijek braniti. Trebaju roditelji koji će ih braniti kada je to potrebno, ali im i reći: „Ovdje nisi bio u pravu.“
Možda najbolja roditeljska rečenica zato nije: „Ne dirajte moje dijete!“
Nego: „Tu sam za tebe. Reci mi što se dogodilo. A onda ćemo zajedno vidjeti što možeš napraviti.“
Jer biti na strani svog djeteta ne znači uvijek dokazivati da je ono u pravu. Ponekad znači pomoći mu da prizna da je pogriješilo – i nauči kako sljedeći put postupiti bolje.
Foto: Freepik