„Nisam ja pojela čokoladu.“ „Nisam čuo da si me zvala.“ „Nisam dirao to.“ „Ne znam tko je to napravio.“ Ako ste roditelj, ove ste rečenice vjerojatno čuli toliko puta da biste mogli napisati cijelu zbirku dječjih izgovora. No, koliko god nas dječje laži ponekad izluđivale, znanstvenici kažu da one nisu samo nestašluk – sposobnost obmanjivanja dio je normalnog dječjeg razvoja i pojavljuje se puno ranije nego što bismo očekivali.
Zašto dijete laže i što nam njegove prve „muljaže“ zapravo govore o razvoju?
Novo istraživanje koje su proveli znanstvenici sa Sveučilišta u Bristolu pokazalo je da neka djeca počinju pokazivati oblike obmane još prije prvog rođendana. Prema rezultatima istraživanja, otprilike četvrtina djece pokazuje takva ponašanja već oko 10. mjeseca života, a do 17. mjeseca to može činiti otprilike polovica djece. Do treće godine djeca postaju sve vještija i kreativnija u različitim oblicima obmanjivanja.
Istraživači su ispitivali roditelje više od 750 djece u dobi od rođenja do 47 mjeseci iz Ujedinjenog Kraljevstva, SAD-a, Kanade i Australije. Zabilježili su čak 16 različitih oblika dječje obmane.
Drugim riječima – mališani možda još ne znaju vezati cipele, pospremiti igračke ili pojesti ručak bez pregovaranja, ali neki već vrlo dobro shvaćaju kako nešto „prešutjeti“ kada im to odgovara.
Prvo dolazi – „Nisam čuo!“
Kod najmlađe djece obmana često nije sofisticirana. Dijete može, primjerice, glumiti da nije čulo roditelja kada ga pozove da pospremi igračke. Može sakriti predmet koji ne želi podijeliti, zanijekati nešto što je upravo napravilo ili namjerno napraviti ono što mu je zabranjeno tek kada odrasla osoba prestane gledati.
Oko druge godine takva su ponašanja uglavnom još vrlo jednostavna i vezana uz konkretnu situaciju. Dijete može pojesti čokoladu, a zatim odmahnuti glavom kada ga roditelj pita je li je pojelo. Ili može glumiti da ne razumije što mu mama govori kada čuje dobro poznato: „Vrijeme je za pospremanje.“
Znanstvenici to ne vide kao dokaz da je dijete „pokvareno“ ili da će jednog dana biti kronični lažljivac. Upravo suprotno – obmana zahtijeva određene kognitivne sposobnosti koje se tek razvijaju.
A onda krenu kreativniji izgovori
Kako se razvijaju govor, pamćenje i sposobnost razumijevanja onoga što drugi ljudi znaju ili ne znaju, tako postaju sofisticiranije i dječje laži.
Oko treće godine djeca počinju koristiti mnogo različitijih taktika. Mogu pretjerivati, umanjivati ono što se dogodilo, izmišljati cijele priče, praviti se da nešto nisu vidjela ili razumjela, ali i namjerno prešutjeti dio istine.
Primjerice, dijete može iskreno reći: „Brat me udario“, ali izostaviti vrlo važan nastavak priče – da je ono prvo udarilo brata.
Ili će, ako je pojelo samo dio povrća, ponosno objaviti: „Sve sam pojeo!“ A kada obična laž više nije dovoljno uvjerljiva, tu je mašta: „Nisam ja pojeo čokoladu, duh ju je pojeo.“
U istraživanju su zabilježeni i pokušaji odvlačenja pažnje. Dijete koje želi napraviti nešto što ne bi smjelo može jednostavno pokazati u drugom smjeru i reći: „Gledaj tamo!“ – dovoljno da odrasla osoba na trenutak prestane obraćati pažnju.
Zašto djeca uopće lažu?
Tu je najzanimljiviji dio. Laganje zapravo pokazuje da dijete počinje shvaćati da drugi ljudi ne znaju i ne misle isto što i ono.
Ako dijete shvati da mama ne može znati ono što ono zna, tada počinje razumijevati da joj može dati informaciju koja nije istinita i pokušati je navesti da povjeruje u nešto što se nije dogodilo.
Psiholozi to povezuju s razvojem takozvane teorije uma – sposobnosti razumijevanja da drugi ljudi imaju vlastite misli, znanja, uvjerenja i želje, koji se mogu razlikovati od naših. Američko psihološko udruženje navodi da je upravo razumijevanje tuđih mentalnih stanja jedan od važnih temelja za razvoj sposobnosti laganja.
Zato se dječje laganje može promatrati i kao svojevrstan znak kognitivnog napretka. Nije baš utjeha roditelju koji upravo pokušava shvatiti tko je razbio vazu, ali jest važno razumjeti što se djetetu događa u glavi.
Ne znači da je dijete „lažljivac“
Ovo je možda najvažnija poruka za roditelje. Stručnjaci naglašavaju da je laganje normalan dio dječjeg razvoja. Američko psihološko udruženje navodi da je laganje kod djece uobičajeno i da se razvija zajedno s njihovim jezičnim i kognitivnim sposobnostima.
Zato nije dobro dijete zbog svake laži odmah proglasiti „lažljivcem“. Jedno je dijete koje pokušava sakriti činjenicu da je pojelo kekse, a sasvim drugo obrazac ozbiljnog i učestalog laganja koji stvara probleme u odnosima s drugima.
Osim toga, motiv nije uvijek isti. Djeca mogu lagati kako bi izbjegla kaznu, dobila ono što žele, zaštitila nekoga, izbjegla neugodu ili jednostavno eksperimentirala s time što se događa kada kažu nešto što nije istina.
Kod vrlo male djece čak ni ono što odraslima izgleda kao prava laž ne mora uvijek biti namjerna obmana. Ponekad dijete govori ono što želi da bude istina ili jednostavno još ne razumije u potpunosti razliku između vlastite želje, mašte i stvarnosti.
Od „nisam čuo“ do vrlo uvjerljive priče
Kako djeca rastu, njihovo laganje može postati sve sofisticiranije. U predškolskoj dobi počinju bolje razumijevati da drugi ljudi mogu imati pogrešna uvjerenja, a upravo to omogućuje puno uvjerljivije obmane. Psihološka istraživanja razvoja dječjeg laganja povezuju ga s razvojem samokontrole, jezika i razumijevanja tuđe perspektive.
Zato se nemojte iznenaditi kada malo dijete jednog dana prijeđe put od jednostavnog „ne znam“ do gotovo odvjetnički preciznog objašnjenja zbog kojeg se pitate jeste li možda vi sve krivo shvatili.
Istraživači sa Sveučilišta u Bristolu roditeljima upravo zato poručuju da ih dječja obmana ne bi trebala automatski zabrinuti. Razumijevanje različitih oblika obmane koji se pojavljuju u različitim fazama razvoja može roditeljima pomoći da bolje razumiju ponašanje djeteta i razgovaraju s njim o iskrenosti.
Jer, realno, dijete možda još nije naučilo pospremiti sobu bez prigovora. Ali vrlo rano može naučiti nešto drugo: kako napraviti da mama na trenutak povjeruje kako ono uopće nije čulo da je rekla – „Pospremi sobu!“
Foto: Freepik