Jesmo li poruku Ikeinih reklama previše izanalizirali?
Ikea je posljednjih dana često tema na društvenim mrežama, ali ne toliko zbog novog kataloga ili ne znam, dobrih lampi, već šovinizma, seksizma i stereotipa koje potiče. I to ova naša hrvatska Ikea, jer domaći marketing ništa ne valja, a mudri Šveđani si nikada ne bi dozvolili ovakve gafove kao ovi naši neuku i nepismeni…
Čitam ja tako kako su se nama ženama prvo zamjerile kuhinje, odnosno tekstovi Ikeinih reklama za iste. U kuhinji neke žene pjevaju s kuhačama ili pjenjačama, već sam i zaboravila što sam vidjela i tamo je slogan nešto tipa “Za žene kojima je svaki dan pjesma čak i u kuhinji”. Smrtna uvreda nama emancipiranim ženama – smjestiti nas u kuhinju i staviti pregaču i dati da pečemo kolače. Nećete nas bome više tlačiti kao što ste prije ohoho koliko godina jer mi se danas znamo boriti za sebe!
Druga reklama – stolić na kotačiće, pametni namještaj koji te slijedi po kući jer mama ponekad zaboravi svoja zaduženja. A mama na slici digla sve četiri u zrak i igra neku igricu. Tom reklamom jasno se poručuje svijetu da se žene stavljaju u određeni kalup i da njima pripadaju određene dužnosti i našim potlačenim kćerima šaljemo krivu poruku i one će zbog toga završiti kao nečije sluškinje.
Prvo se pitam ovo, što je tim jadnim ljudima, jesu li besposleni ili što da idu analizirati svako napisano slovo, majicu koju netko ima na plakatu ili na primjer frizuru i od toga odmah napraviti film a la Ivana Orleanska? Pitam se dolaze li one iz kuće u kojoj samo čiste, peru, peglaju, trče mužu s papučama, vode djecu svukud same, pa onda oko sebe vide samo nepravdu? Ili su to ljudi toliko sitničavi i kritični da moraju oko svakog detalja rasplesti filozofiju i napraviti teško društveno pitanje? Možda nemaju stvarnih briga u životu pa im je to najveća?
Ako vam smeta, nemojte kupiti kuhinju! Ok, kažu sada uvrijeđene žene, nećemo (ili ipak hoćemo), ali kakvu poruku takve reklame šalju našim kćerima? Uče ih od malih nogu da je ženi mjesto u kuhinji!
Kao prvo, sumnjam da djeca do ne znam koliko godina uopće znaju tumačiti poruke reklamnih kampanja na tako sofisticiran način kao mi, jer njihovi mali mozgovi ne reagiraju na skrivena značenja, sarkazam, metafore, anafore, onomatopeje i slične stvari kao i naš.
Kao drugo, takve reklame ih se jednoga dana uopće neće doticati ako im vi, od malih nogu, iz svoje kuće, pošaljete pravu poruku. Jer svi smo mi naposljetku ogledalo svojih roditelja. vide li u vlastitoj kući da tata vješa čarape na štrik i kuha bolonjez, nema te reklame koja će jednu malu, ambicioznu djevojčicu prikovati u kuhinju.
Kao treće, nemojte lajati na stereotipe kao pas na mjesečinu, kada ih većinu i sami, nesvjesno potičemo. Sami svojim kćerima najčešće pokazujemo “gdje je njihovo mjesto”, bez pomoći Ikee i njoj sličnih.
Čast iznimkama, ali koliko mama koje imaju djevojčice tim djevojčicama kupuje lutke? Sigurno vrlo veliki broj. Onda im govorimo kako lutke trebaju presvlačiti, hraniti, mijenjati im pelenu, liječiti ih, uređivati kosu, pripremiti im papicu…učimo ih da su to “njihova zaduženja”.
S druge strane, mali dječacima kupujemo lopte, autiće i radionice. Curicama kupujemo kuhinjice, roze kuhinjice, da mogu u njima započeti svoje malo robovanje i zabiti prvi nož u srce samog feminizma.
Malim curicama govorimo kako su lijepe, češljamo ih i uređujemo, pletemo pletenice i kupujemo roze haljinice, učeći ih od samog početka da je važno biti lijep. Koliko mama, koje smatraju da reklame potiču stereotipe šalju kćeri za maškare u vrtić obučene kao Else?
Ne znam kako je kod vas, ali u našem vrtiću prošle godine nisam vidjela niti jednu djevojčicu obučenu u Einsteina, automehaničara, , učitelja…sve same Else. doduše, jedan dečko je bio kuhar, eto čast iznimkama kao što rekoh, taj mali je poslao poruku da je i muškarcima mjesto u kuhinji. Dakle, već od vrtićkih dana djevojčicama namećem oda moraju biti lijepe, uređivati se, paziti kako izgledaju…onda kada ženu prikažu na jumbo plakatu u kupaćem, samo vrištimo da smo ništa drugo nego seksualni objekti i da se samo naš izgled stavlja u prvi plan. to nas nekako zaboli čim prođu oni bezbrižni vrtićki dani kada smo ustvari svi jednako slatki i prekrasni.
Domaća Ikea poletjela je brže bolje “jako spretno” popraviti stvari na svojoj Facebook stranici. Tamo sada iznad kuhinje stoji: “Igračke nisu samo za djecu, kao što ni kuhanje nije samo za žene. Uloga KNOXHULT kuhinje je da bude idealno mjesto za kuhanje, uživanje u hrani i zamjenu uloga.” Uistinu, neprimjetno su izgladili stvari kod onih koji su trebali izgladiti.
Ja smatram da žena pripada kuhinji onoliko koliko si to sama dopusti, kao što i sama obavlja određeni posao koliko si to sama nametne. Nekako po Facebook grupama uvijek dobijem dojam da je “mama mama, a tata tata” i da se mame, emancipirane ili ne, feministice ili ne, uvijek ipak brinu više i na posebna način o svojoj djeci. No javno ne vole da se briga o djeci pokazuje kao njihova, jer one su u stvari toliko toga, a ne samo majke. I nema veze što to i same znaju, nego trebaju i javnu potvrdu u obliku plakata jer inače nikome ništa.
Ne znam, ja sam možda debelokožac ili sam ispala iz srednjeg vijeka ili sam jako tradicionalna, ali u tim se reklamama nisam našla kao uvrijeđena žrtva. Nisam ju niti dvaput pogledala, jer sam možda plitka i nemam dovoljno interesa da bdijem nad svakim slovom. Vjerujem da živimo sretnije i lakše ako u svemu ne vidimo kritiku i uvredu.
A sada, odoh u kuhinju (slučajno Ikeinu), skuhati ručak. Idem tamo jer mi se kuha, a ne zato što jedna reklama kaže da je svaki moj dan pjesma, čak i u kuhinji. I ne razmišljam previše o tome jer mi se baš jede bolonjez.
foto: Facebook stranica Ikea Hrvatska