Isabel Tarczay unatoč teškoći pohađa redovni vrtić, no financiranje prevoditeljice problem je i za nju i mnogu drugu djecu

Isabel Tarczay unatoč teškoći, normalno sudjeluje u svim vrtićkim aktivnostima

---

Isabel Tarczay ima 4 i pol godine i kada smo joj se predstavili u vrtiću Mali princ, ponavlja imena, predstavlja se, odgovara na postavljena pitanja. Ništa čudno za dijete njezine dobi, osim što Isabel ne čuje te joj pitanja postavlja njezina prevoditeljica na znakovnom jeziku, a Isabel se trudi što razgovjetnije odgovoriti tako da bi je svi u njezinoj okolini razumjeli. I to joj jako dobro ide.

Isabel je tako izvrstan primjer koliko rana inkluzija u redovni odgojno obrazovni sustav može dati dobre rezultate i potaknuti djetetov napredak te je ona prvo gluho dijete u Hrvatskoj kojem je to pošlo za rukom, no  veseli vijest da neće ostati izolirani slučaj.  Pozitivan primjer uvođenja prevoditelja u vrtiću od ove godine slijedi i DV Varaždin koji također pohađa gluha djevojcica te DV Potočnica iz Zagreba koji pohađa gluhoslijepa djevojčica.

Kada uđete u njezin u vrtićku skupnu, teško da ćete primijetiti da tu netko nije poput ostalih jer ova djeca jednako uživaju i sudjeluju  u svim zadacima i igrama, a kada se okupe na tepihu oko tete Maje i zajedno uče znakovni jezik, u tome uživaju kao da gledaju najzanimljiviji crtić na svijetu. Svima im je stalo da nauče što više znakova kako bi mogli bolje komunicirati sa svojim prijateljicom, koja je u njihovim očima – jednostavno jedna od njih.

Isabel se na vrtićko okruženje priviknula bez problema, prošavši adaptaciju kao i sva druga djeca,  a njezin napredak je izuzetan, zahvaljujući svakodnevnom trudu i radu vrtićkog osoblja, prije svega njezine asistentice, Morene Šuk, prevoditeljice hrvatskog znakovnog jezika koja je svakodnevno uz malenu djevojčicu.

Osim Morene, odgajateljice Maja Cindrić i Branka Bosnar također se brinu oko Isabel, pa su tako upisale i tečaj znakovnog jezika te trenutno završile prvi stupanj, zbog čega se sada mogu bolje s njom sporazumijevati.

No, premda svi ostaju oduševljeni Isabelinim napretkom i njezinim pravilnim izgovaranjem mnogih riječi iako ih nije sposobna čuti te premda Institucije i odgovorni pojedinci naglašavaju važnost ovakvih uključivanja, njihove riječi često ostaju samo mrtvo slovo na papiru, bez prave i realne pomoći u ostvarivanju ciljeva, čega su svjesne i ravnateljica vrtića i odgajateljice.

– Svako dijete je poticaj da se nešto novo nauči, pa tako u vrtiću imamo puno djece s različitim stupnjem teškoća. Što je teškoća manja, dijete više profitira od redovnog odgojno obrazovnog sustava. Mi smo se svi angažirali oko Isabel, održali smo roditeljski sastanak prije njezinog polaska u vrtić, upoznali roditelje djece sa situacijom, potom se sastali predsjednicom Saveza gluhoslijepih osoba Dodir, iz koje dolazi Isabelina prevoditeljica, a tu su i naši psiholozi i logopedi koji redovno rade s djevojčicom – objasnila je, Marica Tuškan, ravnateljica vrtića, dodajući kako se Isabel izvrsno uklopila i jako dobro napreduje.

No, uskoro su na površinu isplivali financijski problemi. Isabelinu prevoditeljicu prvo je financirala sam Savez Dodir, potom je s financijskom pomoći već drugu godinu “uskočio” i Grad Zagreb. Na žalost, trajnog rješenja za ovaj, kao niti za sve ostale potencijalne slučajeve, nije pronađeno jer na razini države još uvijek nema rješenja. Činjenica je da mnogoj djeci, koja bi mogla bez problema biti uključena u redovni sustav obrazovanja, nedostaju prevoditelji čije financiranje nitko ne želi ili ne može preuzeti na sebe.

Na isti način, integriranjem djece s teškoćama među vršnjake, borba protiv predrasuda postala bi znatno lakša, s čime se slaže i Isabelina prevoditeljica, Morena Šuk.

– To je ljepota rada s djecom, nema isključivanja i čudnih pogleda kada im netko da dobar primjer. Isabel i ja dio smo grupe od rujna 2014 godine i djeca su s vremenom shvatila moju ulogu, a ta je da pomognem Isabel u komunikaciji s njima, jer u drugim je područjima ona u potpunosti samostalna – kazala je Morena, dodajući kako je Isabel jako razgovorljiva, a djeca ih nerijetko promatraju i kopiraju njihove znakove, bez pritiska  i opterećenja.

– Nas dvije nismo izolirane, već smo dio grupe, sve aktivnosti i pjesmice koje se izvode, izvode se i na znakovnom jeziku. Djeci je objašnjeno zašto je to tako i oni su to prihvatili. Isabel svakim danom napreduje, uči pravilno izgovarati riječi te već zna sve znakove ručne abecede – napomenula je Morena koja svoj posao smatra jako lijepim, no ističe kako za njega treba puno pripreme i kreativnosti. Usto, smatra da je neophodna i bolja podrška cijelog sustava jer se problem novaca prije ili kasnije, uvijek javi. Koliko god svi u sustavu poticali inkluziju, na kraju nitko ne želi financijsku komponentu preuzeti na svoja leđa, a trpe jedino djeca.

Dok smo s te strane svjedoci negativnih  čimbenika, pozitivna su saznanja koja smo dobili iz Saveza gluhoslijepih osoba Dodir, koji je prvi poslao svoje prevoditelje u odgojno obrazovne ustanove, krenuvši najprije s fakultetima, potom školama te završivši sada i sa vrtićima. Zahvaljujući takvom angažmanu, jača i zanimanje mlađe populacije za učenje znakovnog jezika.

Na taj su se korak, već smo spomenuli, odlučile i druge dvije odgajateljice u vrtićkoj skupini, a teta Maja cjelokupno iskustvo učenja i integracija Isabel opisuje kao zanimljivo, premda joj se na početku činilo jako izazovno.

– Djeca su je brzo prihvatila, no ona sama nije odmah toliko sudjelovala u svemu jer je postojala ta komunikacijska barijera. No, kako je vrlo otvorena i ima veliku volju, uključila se u sve aktivnosti i svima nam pokazivala znakove. Najveći problem je u stvari taj što mi odgajateljice nismo educirane za pravilnu brigu o djeci s teškoćama, pa bi bilo poželjno da nam omoguće edukaciju ili  djeci omoguće asistenta – ispričala je Maja.