Otkriće: Liječnici ipak mogu biti ljubazni prema trudnicama!

Neki se liječnici  prema trudnicama ponašaju osorno i uvredljivo, no srećom postoji i ljepša strana cijelog sustava

---

Malo koga ne uhvati užas kada u zadnje vrijeme pročita priče iz medija o nesavjesnim liječnicima i potresnim pričama iz rodilišta, onom čakovečkom, vinkovačkom…a sigurno je najgore trudnicama. Čovjek nikad ne zna na koga će naletjeti, kako se postaviti i kako se izboriti za sebe. Da, na žalost, došlo je vrijeme da očito trebaš vrištati i histerizirati da bi se prema tebi ponašali kao prema ljudskom biću.

Prije gotovo 4 godine rodila sam u Vinogradskoj bolnici, odnosno Sestre milosrdnice u Zagrebu i osim pokoje nabrijane sestre koja bi mi zabola injekciju u dupe kao da zabija sjekiru u deblo (ležala sam par dana na patologiji), nemam što za prigovoriti. Odnosno, moram reći da se nisam baš ni najela, ali ja inače mogu jako puno pojesti, tako da su me njihovi obroci jednostavno tjerali u plač i očaj. Srećom, pomoć izvana omogućila mi je da ne kolabiram i krve žile propisno napunim masnoćom.

No, odlaske na ultrazvuk u Vinogradsku pamtim kao vrlo zanimljiva iskustva. Prvo zbog gospođe na šalteru (zle šalteruše) koja se redom derala na sve žene koje su došle pred njeno sveto staklo. Zašto smo se došle naručiti, tko nas je poslao, zašto nas naši ginekolozi već sad šalju k njima, ona nema mjesta, možeš dobiti termin za godinu dana, ali gospođo, termin mi je za tri mjeseca, ma koga to briga.

Preživi čovjek i tu strahotu (divno je vidjeti ženu koja s toliko ljubavi i entuzijazma obavlja svoj mukotrpni posao) i uzbuđeno čeka pregled, pogotovo kada mu je prvo dijete jer je sve novo i nepoznato.

Čekam tako i ja jednog dana i pošteno se načekam, tako da su se na uzv izmijenila već tri doktora i čujem sretnu vijest da će mene dočekati jedan malo postariji gospon koji je inače poznat po „zločestom jeziku“. Ma, rekoh, što me briga, uđem, obavim svoje, pičim van, pa nek deda grinta ako što ima. Kako da ne. Potonuše moji planovi u vodu kao da su od olova.

Ne samo da je odlučio probuditi bebu udaranjem po trbuhu sa uzv (ok, valjda on zna kako potaknuti “akciju”), nego je na moje pitanje o tome da li se možda vidi spol, prokipio od bijesa i počastio me raznim „lijepim riječima“ koje neću ponavljati, ali recimo da ih mala djeca ne smiju izgovarati.

Uglavnom, ja plitka bedača pitam za spol, a djeca se rađaju kao paraplegičari, valjda je bitno da on vidi ima li dijete ruke i noge, a ne što ja znam što (inače, promaknule su mu neke vrlo bitne stvari, valjda sam ga suviše uzrujala).

Izađem ja u šoku iz te sobice, ne želim se više ni vraćati, odlučujem da ću sve platiti privatno ili izbjegavati ultrazvuk do poroda, no, pošalju me u međuvremenu  na color doppler.

Drugi doktor, malo bolja priča. Nije baš prostačio, ali zašto pobogu color doppler, pa kao djetetu trbuh malo zaostaje u gabaritima, ma šta zaostaje, što je moja ginekologica to prenapuhala, dva tjedna više manje, ajd ti lijepo van i ne dolazi zbog toga.

Što se onda radi u državi Hrvatskoj? Povlači veze, plati, nađi, bla bla…tipična priča. Za sve nas koji prema našem ministru želimo nadstandard, odnosno da nam ne psuju u facu i da nam obave pregled na koji smo poslani s uputnicom. On misli da će to tek uvesti, ali uveden je već odavno.

Druga trudnoća, već me muka hvata kad me ginekologica šalje na uzv u Vinogradsku. Rekoh, ma nema one gospođe na šalteru, ili je u penziji ili ju je netko zatukao, no ipak, još uvijek je tamo. To vedro i poletno lice bih uvijek prepoznala.

No, izgleda da su godine učinile svoje. Sad jedino izgleda veselo kao mrtvac, nema više snage da se dere nego pokorno upisuje termin.

Dolazim na ultrazvuk, rekoh sama sebi, šuti kao riba, ako ti kažu da dijete ima dvije glave, nemoj ništa pitati. Ako te pitaju imaš li pitanja, dobro razmisli što ćeš pitati.

Znam da je onaj doktor otišao u penziju ili raditi privatno, ali tko zna kakva ga je dobra i ljubazna duša naslijedila.

Od toga dana do danas sam još uvijek kod istog doktora, dr. Ozrena Grgića koji je najdivnije i najpristojnije biće koje sam srela. Osim što se čovjek predstavio kad sam prvi put došla kod njega, na svakom pregledu pruža ruku, pita kako sam, šali se, daje savjete, razgovara normalno. Kako je moguće da ima i takvih?!

Zadnji put na pregledu  u trudničkoj dogovorio još uzv na katu za sat i pol i čeka ga nas par baba, čovjek kasni, dolazi sav umoran i prožvakan, svima se ispričava što ga čekamo, na pregledu opet super ljubazan, još i na kraju zaželi ugodan dan. Kada je takav, može kasniti i tri dana.

Sigurna sam da i druge žene imaju pozitivna iskustva s drugim doktorima, ali ja nisam imala pa eto njemu skidam kapu i po potrebi, dižem spomenik.

Tko ili što me čeka na porodu, ne znam, ali lijep je osjećaj doći u bolnicu na pregled i onda se osjećaš kao da si platio, a nisi, nego si jednostavno naletio na dobrog i normalnog čovjeka. Dođe ti odmah da rodiš još jedno! 🙂

Zašto se svi, svuda oko nas, ne ponašaju tako ili barem na granici pristojnosti, tko će znati. Svi smo mi ponekad isfrustrirani svojim životima, ali na žalost, moja frustracija liječnika ne dotiče, dok njegova može imati itekako pogubne posljedice.

‘