Gubitak i tuga mogu potpuno promijeniti ponašanje djeteta
Kada tuga preuzme kontrolu nad našim životima, želimo znati – koliko će patnja trajati? Kada djeca tuguju, pitanje postaje još važnije.
Hoće li noćne more ikada nestati?
Hoće li moj sin opet naći radost u sviranju svog instrumenta?
Hoće li se moja kćer opet nasmiješiti tijekom naše obiteljske večeri?
Ne možemo podnijeti da ih vidimo u boli dulje vremena nego je potrebno – a kamoli uopće.
Nažalost, tuga nema točan rok trajanja. Niti igra po pravilima. Dubina i trajanje ovise o svakom djetetu i svakoj situaciji. I barem dio tuge može zauvijek ostati s djetetom. Mnogi od nas su upoznati s uobičajenim fazama tugovanja: poricanje, ljutnja, cjenkanje, depresija i prihvaćanje. Ali možda manje nas zna da ove faze tuge, koje se mogu vidjeti i kod djece, nisu uklesane u kamenu.
Dakle, što možemo očekivati od djece koja oplakuju tragediju, smrt i gubitak?
Redefiniranje faza tugovanja
Iako smo utvrdili da tuga ne slijedi smjernice, lako je razumjeti da ljudi i dalje žele konkretan “raspored” prema kojem se donekle mogu usmjeravati. Ovo je jedna od mogućih alternativa, odnosno šest faza žalovanja prema stručnjacima i što sve one uključuju.
- Priznavanje stvarnosti smrti
- Prihvaćanje boli gubitka
- Sjećanje na osobu koja je umrla
- Razvoj novog identiteta
- Tražnje smisla
- Primanje stalne podrške od drugih
Iako možemo tražiti i prepoznati procese kroz koje prolaze naša ožalošćena djeca, postoje i druge uobičajene reakcije na tugu koje djeca pokazuju. Intenzitet reakcija može varirati i vjerojatno se neće pojaviti određenim redoslijedom. Emocije koje proizlaze iz njihove tuge također se mogu kretati od zbunjenosti, straha i ljutnje do tjeskobe, depresije i otupjelosti – i svega između.
Kako djeca tipično reagiraju na tugu?
Regresijom u ponašanju i popuštanjem u školi
Određena količina regresije kod ožalošćene djece je normalna. Šestogodišnjak bi na primjer mogao početi mokriti u krevet, dok bi četverogodišnjak mogao početi sisati palac. Tinejdžeri bi mogli početi izbjegavati svoje dužnosti, postati nervozni i bezobrazni te se odreći nekih svoji aktivnosti.
Posljedice se mogu uočiti i u školi. Dobro odgojeni prvašić mogao bi početi upadati u nevolje gurajući prijatelje na igralištu ili ometajući u vrijeme kruga. Stariji osnovnoškolci ili srednjoškolci mogli bi početi popuštati u učenju, biti nepažljivi na nastavi ili zaboraviti pohađati izvannastavne aktivnosti.
Sva ta ponašanja normalna su i očekivana jer su djeca preopterećena mentalno i emocionalno.
Iako nam je ponekad teško vidjeti njihovu regresiju kao bilo što drugo osim negativnog i nepoželjenog ponašanja, važno je pokazati toleranciju i strpljenje. Stručnjaci kažu da će se djeca nakon prolaska kroz taj proces na kraju vratiti na istu razinu uspjeha, samostalnosti i funkcionalnosti koju su imala prije gubitka.
Strah od odvajanja
Tuga je vrijeme kada djeca ne žele biti sama. Manja djeca mogla bi početi plakati kada roditelj napusti kuću ili čak sobu, dok bi starija djeca mogla početi izražavati želju da se pridruže roditeljima u njihovim aktivnostima, što ranije nikada nisu.
Kada ih obuzme tuga, djeci bi samoća mogla biti ne samo zastrašujuća, već i nepodnošljiva. Možda, nakon gubitka starijeg člana obitelji imaju pojačan strah od napuštanja ili se možda samo boje svojih misli. Bez obzira na to, svako potrebito, bespomoćno i neobično vezano ponašanje odražava potrebu za druženjem i emocionalnom vezom.
Važno je dopustiti djeci da ostanu uz nas ili pak provode vrijeme s drugom bliskom osobom, obitelji, prijateljima ili bio kime s kim se osjećaju sigurno.
Apatija ili povlačenje
Nije neobično da se djeca ponekad ponašaju kao da se gubitak nikada nije ni dogodio.
Iako se može činiti da tragedija, smrt ili gubitak nisu pogodili dijete, to je vjerojatno daleko od istine. Možda se još ne žele suočiti s gubitkom, mogu se nositi s tugom samo kratko vrijeme ili modeliraju suzdržane reakcije svojih roditelja i okoline. Djeca također mogu lakše zakoračiti u tugu i iskoračiti iz nje od odraslih.
Dakle, iako bi djeca mogla biti razigrana i ponašati se normalno u jednoj minuti, odmah potom se mogu društveno povući od prijatelja i izbjegavati aktivnosti.
Također se mogu činiti otupjela na stvari oko sebe – poput nezainteresiranosti za zabavan dan u vodenom parku koji ste planirali, film koji žele gledati njihovi prijatelji ili činjenica da djed i baka dolaze u posjet. U ovom slučaju, tuga – poput depresije – uklanja radost iz normalno ugodnih događaja.
Na nekoj razini to je normalno, pogotovo s obzirom na recesiju gubitka. Ali uvijek je dobro pažljivo pratiti znakove depresije i tjeskobe. Ako ste zabrinuti, razmislite o tome da djetetu pronađete savjetnika ili terapeuta.
Fizičke bolesti/poremećaji spavanja i apetita
Znamo da nas uobičajeni stresori mogu držati budnima cijelu noć, stvoriti u bolove u leđima i ramenima, pa čak i pojaviti kao tjelesni tikovi i trzaji.
Zamislite tek što tuga može učiniti.
Možemo očekivati određenu količinu nesanice, noćnih mora i / ili noćnih strahova od ožalošćenog djeteta. Možemo očekivati gubitak apetita ili prejedanje utješnom hranom.
Ali tugu možemo vidjeti i kroz manifestaciju raznih fizičkih bolesti. To može biti tinejdžerska glavobolja koja traje danima ili često uznemireni trbuščić djeteta.
Korisno je znati da ti fizički odgovori mogu biti uobičajeni; Ali opet, važno je posjetiti liječnika kada imamo nedoumica.
Krivnja
Krivnja je vrlo česta među svima koji tuguju za smrću i gubitkom, a djeca nisu iznimka.
Mlađa djeca, kada ne razumiju u potpunosti koncepte smrti, mogu osjećati da su odgovorna za gubitak – pogotovo kada imaju uvjerenje da se sve na svijetu vrti oko njih.
Na primjer, predškolka koja je udarila svoju prijateljicu – nakon što joj je ova prošli tjedan otela igračku – može osjećati da je ona razlog zbog kojeg je njezina mlada prijateljica tragično preminula.
Starija djeca su također podložna krivnji. Tinejdžer koji je nekoliko puta prošlog mjeseca otkazao druženja svom prijatelju, može se osjećati djelomično krivim kada si taj depresivni, zlostavljani prijatelj oduzme život.
Naravno, od krajnje je važnosti podsjetiti djecu da nisu odgovorna za ove tragične događaje. Također moramo uzeti u obzir da bi im moglo trebati vremena i dodatnih resursa – poput dosljednog savjetovanja – da razumiju tu činjenicu.
Zanimanje za smrt
Ožalošćena djeca mogu više puta postavljati pitanja o tragediji i gubitku. Mala djeca bi se mogla zainteresirati za mrtve stvari poput zgažene bube na prilazu i beživotne ptice na trijemu. Stariju djecu mogu privući tamnije teme u knjigama, glazbi, filmovima i videoigrama.
Čak i djeca koja se ne nose s tugom
Čak su i djeca koja se ne nose s tugom obično opsjednuta morbidnim i tmurnim. Pokušavaju razumjeti svijet oko sebe i izazovne koncepte koje čak i odrasli ne shvaćaju. Smrt ili osobni gubitak voljene osobe samo pojačavaju ova pitanja.
Riskiranje i agresija
Jedan od najpotresnijih aspekata tuge je mogućnost da će ga djeca internalizirati na negativan način.
Posebno se starija djeca mogu upustiti u rizično i nepoželjno ponašanje.
-Mogu ulaziti u tučnjave, piti alkohol, pušiti cigarete ili se drogirati. Mogu se uključiti u seksualnu aktivnost ili delinkvenciju – pojasnio je jedan stručnjak.
Mlađa djeca također mogu izraziti svoju tugu neprijateljstvom i / ili samoozljeđivanjem. Petogodišnja djevojčica koja se bori s bijesom zbog razvoda svojih roditelja mogla bi početi maltretirati mlađeg brata ili pokušati sama sebi čupati kosu.
Agresija, samoozljeđivanje, pa čak i suicidalne misli mogu se pojaviti u vrijeme tuge. Naravno, neophodno je intervenirati u bilo kojoj od ovih situacija što je brže moguće, uz stručnu pomoć.
Psihičke promjene
Još jedna ozbiljna briga je mogućnost tuge koja ostavlja doživotne, psihološke utjecaje. Djeca se još uvijek razvijaju mentalno – i to izrazito brzo te je moguće je da tuga ostavi intenzivan dojam koji oblikuje djetetov život.
Bez obzira na ove implikacije, nemojte biti obeshrabreni. Nipošto nije unaprijed zaključeno da će djeca pogođena tragedijom, smrću i gubitkom imati izazovnu budućnost.
Naprotiv, tuga može ojačati djecu i dati im veću zahvalnost za ljepotu i složenost života. No, ožalošćenoj djeci potrebna je odgovarajuća podrška voljenih osoba i konstruktivni mehanizmi suočavanja kako bi što pozitivnije oblikovali svoju tugu.
foto: Freepik