Do prije godinu dana ukrajinska zajednica u Hrvatskoj bila je tek jedna od manjih zajednica nacionalnih manjina. Prema podacima, u Hrvatskoj je oko, a kao i brojne druge, Hrvatska im jamči status manjine. Jedna od njih je i Marija Meleško koja je već neko vrijeme i predsjednica zajednica Ukrajinaca Grada Zagreba. U ovom inteviju razgovaramo o tomu kakva je razlika u životu u Ukrajini i Hravstkoj, o razlikama u odgoju, kulturi i o tomu kako njeguju i prenosi na svoju djecu kulturne običaje i vrijednosti. U Hrvatskoj živi od 2008. godine, tu je zasnovala i obitelj i ima sina Jakova kojem je 14 godina.
Koliko ste vezani uz svoju rodnu zemlju i kako održavate povezanost?
Jako sam vezana uz moju rodnu zemlju gdje sam rođena, završila školu, fakultet i napravila temelj za daljnji život i rad. Poslje, zbog životnih okolnosti donijela sam odluku da se preselim u Zagreb. U Ukrajini su moji roditelji, ostala uža i šira rodbina te bliski prijatelji. S matičnom državom ostat ću povezana do kraja mog života.
Razmišljate li kada o povratku?
O povratku ne razmišljam, jer sam si stvorila novi život. Međutim, uvijek s nestrpljenjem i radošću očekujem trenutak kad sjednem za volan i krenem prema Ukrajini. I tako će biti uvijek. A radujem se i kad dođem na granični prijelaz iz Ukrajine pa pozdravim graničnu kontrolu, jer se osjećam da sam i tu doma. Kad si zamišljam idealan život – pola godine u jednoj zemlji i pola godine u drugoj bilo bi idealistički odlično, ali malo vjerojatno rješenje.
Osjećate li se dovoljno prihvaćenim, osjećate li razlike? Imate li kakvih neugodnosti?
Često me pitanju kako sam se snašla i uvijek odgovaram da se u Hrvatskoj koja je postala moj drugi dom i osjećam kao doma. Određene razlike koje svakako postoje i koje sam doživljavala jednostavno su nestale kroz godine. Treba vremena da prihvatiš i da razumiješ. A treba i znanja i tu bi bilo dobro da postoje integracijski tečajevi.
Smatram da sam dobro integrirana u društvo i doista mislim da je Hrvatska jedno od najboljih mjesta na svijetu za integraciju Ukrajinaca zbog brojnih faktora – bliskosti kulture, mentaliteta, tradicija itd.To je pokazala i situacija s mnogim mojim sunarodnjacima koji su našli topli dom u Hrvatskoj.
Kako doživljavate Hrvatsku, koliko ste zadovoljni onim što Hrvatska nudi Vama ali i Vašoj djeci? Jeste li zadovoljni potporama kao roditelji, sustavom predškolskog odgoja, školskog sustava, potporama za roditelje i sl?
Osobno nikad nisam imala nikakvih problema i poteškoća. Jednim dijelom zbog toga što sam došla u hrvatsku već sa znanjem hrvatskog jezika. Smatram da je sustav pretškolskog odgoja jako dobar. Iako se školski sustav često kritizira od strane roditelja ja osobno ne mislim da je loš, dapače. Da je loš ne bi radnici iz Hrvatske bili prihvaćeni na stranim tržištima kao što jesu.
U sustavu obrazovanja postoje određene razlike. Naprimjer, potpuno obvezno obrazovanje u Ukrajini traje 11 godina, dok je u RH 8 godina osnovne škole. Drugačiji je sustav ocjenjivanja (u Ukrajini je ljestvica od 12, dok je u RH od 5). Djeca koja završavaju u Ukrajini temeljno obrazovanje i žele upisati fakultet mogu nastaviti obrazovanje u istoj školi, ne upisuju gimnazije itd.
Što se tiče potpora za roditelje u širem smislu, smatram da generalno nastavnici u školama i sam školski sustav mogu pružiti dovoljno dobru potporu roditeljima, barem to mislim za Grad Zagreb – od školskih udžbenika, dijeljenja obavijesti, brojnih programa u okviru škola, izleta za djecu, toplih obroka itd.
Možete li usporediti dvije zemlje i ono što nude (nažalost zbog rata naravno da ne možemo uspoređivati sve ali neke osnovne stečevine).
Uspoređivati pitanje potpore s točke gledišta Ukrajine trenutno nije relevantno. Za mene je svaki ukrajinski učitelj sada heroj koji radi u vrlo složenim uvjetima: prekida nastavu da odvede djecu u sklonište, radi iz skloništa, mora istovremeno biti i psiholog, i pedagog, i liječnik…jer su svaki dan neki gradovi raketiraju. I u takvim okolnostima taj učitelj mora dati djeci budućnost u obliku dostojnog obrazovanja. Mnoge su škole i drugi objekti civilne infrastrukture uništeni, neka mjesta više niti ne postoje na karti… U Ukrajini ne samo da treba braniti prava djece nego ju treba vraćati u Ukrajini jer ima djece koja su prisilno odvedena na područje države agresora. Trenutna problematika su pitanja ekzistencijalne važnosti, posebice na područjima istoka i juga.
Druže li se vaša djeca s djecom vaše nacionalne manjine ili s djecom iz okoline?
Naravno, svakako potičem i jedno, i drugo. Uvijek svom sinu kažem da nasljeđe koje nosi u sebi i koje nije birao daje mu brojne mogućnosti i da je to veliko osobno bogatstvo – nositi u sebi gene i kulturu dvaju naroda.
Moj sin pohađa nastavu ukrajinskog jezika i kulture po modelu C u OŠ Silvija Strahimira Kranjčevića zajedno s drugom djecom ukrajinske nacionalne manjine i vjerujem da će ta stečena znanja i druženja zahvaljujući velikom trudu profesorice O. Pinčuk i drugih roditelja stvoriti kod naše djece prijateljstva za cijeli život. A što se tiče okoline – to je prirodno okruženje mog djeteta u kojem je rođeno tako da se to druženje odvija kao što je kod svakog djeteta, bez posebnosti. Drago mi je da je u razredu mog djeteta ima djece različitih vjeroispovijesti i porijekla, zaista smatram da raznolikost obogaćuje.
Koje su razlike i sličnosti u odgoju između Ukrajine i Hrvatske?
Postoje određene razlike. Može se puno diskutirati o tome što je bolje ili gore. Istina je uvijek u sredini. U Ukrajini se puno pažnje dodjeljuje pitanju discipline. Općenito se puno ranije počinje s pripremama za školu, djeca imaju puno više školskih obaveza i zadaće, gradivo je veće. Pjesme se uče napamet što je ovdje rijetkost. Ono što mnoge doseljenike uvijek pozitivno iznenađivalo u sustavu odgoja i obrazovanja je svakako velika pažnja koja se posvećuje individualnim mogućnostima, sposobnostima pa i ograničenjima kod djeteta.
Postoje li u Ukrajini različite metode odgoja, odgojne mjere?
Nedavno sam pitala djecu mlađih razreda koja su došla u Hrvatsku prošle godine kako im je u hrvatskim školama. Svi su moji ispitanici rekli da im se jako sviđa i da svi imaju dobre prijatelje, ali im teško padaju popodnevne smjene i to da u hrvatskoj ljetni praznici počinju kasnije nego u Ukrajini=)). Djeca su djeca.
Jeste li prihvatili neke nove običaje, navike, prakticirate li stare? Kako je s blagdanima?
S obzirom na brojne sličnosti u tradicijama nije bilo teško prihvatiti razlike. Obilježavamo Božić i Uskrs, ali postoji razlika u obredima, u jelima koja se pripremaju. Često prakticiramo pripremu različitih jela kad se okupimo. Uvijek obilježimo najveće blagdane i po julijanskom kalendaru. Prakticiramo obilježavanje i drugih značajnih datuma – naprimjer Dana vezene košulje-vyšyvanke ili Dana nezavisnosti Ukrajine. Uvijek, svake godine, obavezno stavimo svijeću na prozoru na Dan sjećanja na milijune žrtava Holodomora u Ukrajini. A sada molimo da se rat završi čim prije. Svakako pobjedom Ukrajine jer za nas za to nema alternative.
Organizirate li obiteljska druženja za djecu s vašim sunarodnjacima kako bi potaknuli djecu na igru i druženje s ciljem održavanja povezanosti s članovima vaše nacionalne manjine?
Naravno, kod nas doma dolaze mnogi članovi naše male zajednice. Doduše, razdoblje koronavirusa, pubertet djeteta i velika opterećenost roditelja svakako su utjecali na učestalost takvih druženja, to treba priznati.
Kako prenosite na djecu svoju nacionalnu kulturu i običaje?
Moram priznati da je teško detaljnije opisati na koji način prenosimo djeci nacionalnu kulturu i identitet. To je često nevidljivo – svjesno ili nesvjesno kroz svakodnevnu komunikaciju.
Je li teško učiti djecu vašem materinjem jeziku?
Apsolutno da. To je veliki angažman roditelja, pogotovo djece rođene u RH. Za djecu koja su rođena u Republici Hrvatskoj, koja su u sustavu predškolskog i školskog odgoja prirodno je materinski jezik – hrvatski, dok je ukrajinski – strani. U zadnje vrijeme često su to djeca iz mješovitih brakova pa je iz razumljivih razloga hrvatski prvi i glavni jezik. Djeca koja su se doselila kasnije čim ulaze u sustav odgoja i obrazovanja odlično se integriraju i dobro se snalaze.
Kako to radite i pomaže li Vam u tomu Zajednica s nekim programima?
Mislim da je veliko postignuće da u Hrvatskoj postoji mogućnost pohađanja nastave ukrajinskog jezika po modelu C. Osobno ću biti doživotno zahvalna našoj učiteljici na neumornom i entuzijastičkom radu naše profesorice. Osim toga, Ukrajinska zajednica Grada Zagreba organizira za djecu različite aktivnosti i van školske nastave, naprimjer radionice, druženja i predavanja.
U nekom trenutku, ako se ne varam bilo je to u 5.razredu, imala sam situaciju kad je moje dijete počelo odbijati govoriti i učiti ukrajinski. Posebno je molilo da ne ističem kako je ukrajinskog porijekla, sjećam se kako mi je sin rekao da želi biti „kao i sva druga normalna djeca“.
To je bilo razdoblje dugih razgovora koje smo prošli. A znam da se ponekad i drugi roditelji znaju suočiti s takvim stanjima, ali tu stvari ovise o mudrosti i toleranciji roditelja. Ne samo roditelja djeteta predstavnika nacionalne manjine, nego i roditelja djece iz okoline. Ja osobno nikad nisam imala problema ali znam da se posebno djeca u pubertetu, pogotovo djeca doseljenici, znaju nailaziti na netoleranciju vršnjaka što je sigurno dodatan prostor za rad u tom području. Želim iskoristiti priliku i zahvaliti Republici Hrvatskoj i hrvatskom narodu na podršci i solidarnosti s Ukrajinom u ovim najtežim trenutcima njezine povijesti!
Foto: Privatna arhiva, Freepik