Kada je o integraciji manjina u društvu riječ, nekad će se radije istaknuti ružnije nego ljepše priče, smatra Radmila Berić, predsjednica Udruge “Žene kosovske doline”. Knin u čijoj okolici živi, smatra jednom lijepom pričom koja bi trebala više i češće dolaziti do ušiju javnosti. Poručuje, izdvojeni incidenti nisu mjerilo našeg života ovdje.
Roditelji se druže preko djece, ne rade razlike, a nemaju prigovora niti na školski sustav ili tretman učitelja
No, kako to obično biva, svi radije izvještavaju (i čitaju) o sukobima, izgrebanim automobilima ili tučnjavi, nego o djeci koja su se izvrsno integrirala u razrede u kojima se nalazi većinsko hrvatsko stanovništvo.
Srpske obitelji, istaknuli su, nemaju nikakvih problema po tom pitanju. Zadovoljni su, djeca su lijepo prihvaćena, odvajanja nema.
-Čak i u situaciju gdje se u cijelom razredu nalazi samo jedno srpsko dijete, nema nikakvih problema. Druži se, aktivno sudjeluje u svim događanjima, pozivano je na rođendane i druženja i samo poziva i ima prijatelje – ispričali su roditelji. Ako se neke negativnosti i dogode, nadodaju, to je izdvojen slučaj i često nema veze s nacionalnošću.
Roditelji se preko djece isto druže, ne rade razliku među sobom, a nemaju prigovora niti na školstvo, školski sustav ili tretman učitelja. Osjećaju se, kažu, ugodno.
Opet, kada žele ukazati na neki problem i osjećaju nezadovoljstvo, roditelji upiru prstom u srpske institucije.
-Imaju zakone, pravilnike, sve napisano što i kako, no malo se toga uistinu i provodi. Znate kako kažu, mrtvo slovo na papiru – istaknuli su. Zamjeraju i svojim medijima što se sjete Srba samo za vrijeme posebnih datuma, na primjer na dan Bljeska i Oluje, dan pada Vukovara.
-Zovu nas i pitaju kako smo, kako živimo, kako preživljavamo taj dan. Mi im kažemo da živimo taj dan kao i svaki drugi, možda je samo atmosfera malo drugačija. Ne mogu se i nas i naše djece sjetiti samo na taj dan, ostatak smo vremena nevidljivi – požalili su se srpski roditelji te smatraju da se općenito o Srbima u Dalmaciji premalo piše, a mnogi i ne znaju da ih uopće ima. A broj školske srpske djece u šibenskom zaleđu nije mali, ima ih čak 600.
Problem je i u ljudima kojima, misle mnogi, nedostaje inicijativa. Malo tko voli da njegova priča izađe u medije, premda radio nešto pozitivno i dobro za zajednicu. Nitko ne želi da se čuje za njega i izvještava o njemu. Smatra da ono što radi nije dovoljno bitno kako bi se o tome pisalo ili govorilo, pa radije ostaje u sjeni, a samim time, malo što konkretno i dobro izlazi u javnost.
Radmila Berić, povratnica iz Banja Luke vratila se u Biskupiju nedaleko Knina sa suprugom i tri sina od kojih je jedan bio osnovnoškolac. U tom poslijeratnom vremenu, njen sin i još jedan dječak bili su jedina srpska djeca od 28 djece u razredu.
-Nije mi na prvu bilo svejedno. Nisam imala nikakve povratne informacije od drugih roditelja kakvo je ovdje stanje, raspoloženje i atmosfera… No, sin mi je nakon dva mjeseca škole rekao da smo ludi što se nismo prije vratili. Po tome znate da sve funkcionira kako bi trebalo – prisjeća se svoga iskustva Radmila.
Pozitivne slike ipak u medije ne izlaze. Tko god dođe po priču, traži tešku sudbinu i dramu. Baku koja nema za kruh, obitelj koja jedva “krpa kraj s krajem”. Berić kaže kako takvih priča ima, kao i svugdje i nisu vezane za nacionalnost. Ali odbija sudjelovati u tome i želi da na van ide ono pozitivno jer upravo to je i glavnina njihova života u Biskupiji.
-Zadržali smo 15 obitelji iz naše općine da se ne odsele jer smo im osigurali besplatni vrtić, cjelodnevni boravak. Svako dijete koje se školuje van Knina ima stipendiju. Plaćen je djeci prijevoz, radni materijal. Sve je to općina osigurala. Riješili smo sve najteže socijalne slučajeve. Želim o tome pričati i da sva naša pozitiva izađe odavde – poručila je Berić.
Osim što su djeca prihvaćena, a život u tom mjesto očito lijep i ugodan, Srbi su rado prigrlili i neke hrvatske običaje, a posebno blagdane. Zbog hrvatskih su blagdana, kažu, zaista u blagostanju.
Kako proslavljaju i svoje, a za vrijeme hrvatskih je i tako nacionalni praznik, uživaju u čestim proslavama i slobodnim danima, čašćenju….pravi primjer kako iskoristiti najbolje iz oba svijeta.
*Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija