Zamislite vrtićko dvorište u kojem nema samo plastičnih tobogana, ljuljački i sprava s mekanom podlogom. Djeca se penju po stablima, preskaču panjeve, hodaju po neravnom terenu, grade kućice od grana, kopaju po blatu i istražuju što sve mogu napraviti s materijalima koje pronađu u prirodi. Odgojitelji ih pritom ne zaustavljaju na svaki znak nesigurnosti, nego im dopuštaju da sama procijene mogu li nešto učiniti.
Važno je razlikovati rizik od opasnosti jer je rizik situacija u kojoj dijete može prepoznati izazov i procijeniti vlastite mogućnosti
Takav pristup poznat je kao risky play, odnosno rizična igra, i sve je prisutniji u raspravama o suvremenom predškolskom odgoju. Ideja nije izlagati djecu nepotrebnoj opasnosti, nego im omogućiti da istražuju granice vlastitih sposobnosti uz nadzor odraslih.
Nije svaka opasnost razlog da kažemo ne
U svakodnevnom životu roditelji često automatski reagiraju upozorenjima: „Pazi, past ćeš!”, „Nemoj se penjati!”, „Nemoj trčati!”. Takve reakcije uglavnom dolaze iz želje da zaštitimo dijete, no pretjerano ograničavanje može mu oduzeti važne prilike za učenje.
Kada se dijete penje na nisku granu, pokušava prijeći preko balvana ili skače s manje visine, ono ne razvija samo motoriku i koordinaciju. Uči procijeniti udaljenost, ravnotežu i vlastitu snagu, prepoznati kada mu je nešto prezahtjevno i odlučiti treba li pokušati ponovno ili odustati.
Važno je razlikovati rizik od opasnosti. Rizik je situacija u kojoj dijete može prepoznati izazov i procijeniti vlastite mogućnosti. Opasnost je nešto što ne može prepoznati ili kontrolirati, poput trule grane koja bi mogla puknuti ili nestabilne konstrukcije. Zadatak odraslih nije ukloniti svaki rizik, nego spriječiti stvarne opasnosti.
Što se smatra rizičnom igrom?
Norveška istraživačica Ellen Beate Hansen Sandseter, koja je proučavala igru djece u vrtićima, izdvojila je šest karakterističnih oblika rizične igre:
- Igra na visini – penjanje na stabla, balansiranje i skakanje s povišenih površina.
- Igra brzinom – brzo trčanje, vožnja bicikla i spuštanje niz padinu.
- Igra alatima – korištenje čekića, pila, užadi i drugih alata uz nadzor.
- Igra uz potencijalno opasne elemente – istraživanje prostora uz vodu ili vatru.
- Gruba igra – hrvanje, naguravanje i razigrano fizičko nadmetanje.
- Istraživanje i skrivanje – skrivanje iza grmlja i istraživanje prostora izvan neposrednog pogleda odraslih.
Naravno, sve aktivnosti moraju biti prilagođene dobi i sposobnostima djece, a nadzor odgojitelja neizostavan je dio takve igre.
I u Hrvatskoj postoje vrtići koji djecu vode u šumu
Iako šumska pedagogija u Hrvatskoj još nije institucionalizirana kao zaseban oblik predškolskog odgoja, postoje zanimljivi primjeri njezine primjene.
Jedan od njih je projekt Šumski vrtić u područnom objektu Potočić Dječjeg vrtića Zeko. Djeca iz skupina Ribe i Krijesnice svakodnevno borave u obližnjoj šumi, gdje grade kućice, uređuju šumsku kuhinju, izrađuju konstrukcije od prirodnih materijala, a penju se i na stabla. Šuma im je istodobno igralište, mjesto istraživanja i prostor za učenje.
Sličan pristup njeguje i obrt Šumska djeca u Puli, koji je pokrenula psihologinja Francesca Miličević. Djeca ondje velik dio dana provode u prirodi, istražuju, grade utvrde i igraju se bez unaprijed zadanog plana koji bi ograničavao njihovu znatiželju.
U Našicama djeluje i Pedagoški šumski centar Šumski radoznalci, koji organizira aktivnosti temeljene na šumskoj pedagogiji. U Zagrebu je poznat i waldorfski šumski vrtić Šumska vila.
Ti primjeri pokazuju da boravak u prirodi ne mora biti tek povremeni izlet izvan vrtićkog dvorišta, nego može postati važan dio svakodnevnog odrastanja.
Treba li djeci dopustiti da se malo odvaže?
Kanadsko pedijatrijsko društvo u stručnom stajalištu o igri na otvorenom iz 2024. upozorilo je na važnost slobodne igre koja uključuje određenu razinu rizika. Takve aktivnosti povezuju se s razvojem motoričkih sposobnosti, samopouzdanja, socijalnih vještina i emocionalne otpornosti.
Primjerice, dijete koje se penje na stablo mora razmišljati o tome gdje će staviti nogu, za što se može uhvatiti i kako će se spustiti. Ako se igra s drugom djecom, mora dogovarati pravila, čekati svoj red i prepoznati kada je drugome nešto neugodno.
Zato stručnjaci roditeljima i odgojiteljima savjetuju da ne uskaču automatski s upozorenjima i rješenjima. Umjesto „Pazi, past ćeš!”, ponekad je korisnije pitati: „Osjećaš li se stabilno?” ili „Kako ćeš se spustiti?”. Tako dijete dobiva priliku samo razmisliti o situaciji i donijeti odluku.
Cilj nije da djeca nikada ne padnu, ne zaprljaju odjeću ili ne dožive manje ogrebotine. Cilj je da odrastaju uz dovoljno slobode da isprobavaju nove stvari, upoznaju vlastite mogućnosti i nauče se nositi s izazovima.
A možda bismo ponekad, umjesto automatskog „Pazi, past ćeš!”, trebali jednostavno zastati i pustiti ih da pokušaju.
Foto: Freepik