Autor teksta: Andrijana Čabraja, fonetičar rehabilitator, Centar Latisa
Selektivni mutizam najčešće dođe do izražaja kod polaska u školu
Poremećaj koji se očituje kroz onemogućeno govorenje u određenim komunikacijskim situacijama, a javlja se najčešće kod djece, naziva se selektivni mutizam. Iako postoje situacije u kojima djeca govore bez ikakve prepreke, a to su situacije unutar članova obitelji, prijatelja ili ljudi na koje su naviknuti, u većini govornih situacija djeca nisu u mogućnosti govoriti. Kao i većina poremećaja i ovaj najčešće dolazi do izražaja s polaskom u školu.
S obzirom na nemogućnost korištenja govorne ekspresije, djeca se u komunikaciji služe drugim, neverbalnim oblicima komunikacije, primjerice gestom, facijalnom ekspresijom, kimanjem glave, pokazivanjem rukom i sl. Zbog određene količine straha ili sramežljivosti neka djeca neće odavati niti neke od znakova nego će mirno čekati dok osoba s kojom razgovara ne pogodi odgovor.
Zbog poistovjećivanja ovog poremećaja sa sramežljivošću, vrlo često do njegovog konačnog dijagnosticiranja prođe i do nekoliko godina, kad dijete nepovratno izgubi veliko govorno i komunikacijsko iskustvo te im s vremenom postane još teže stupiti u komunikaciju. Iako dolazi do pogrešne pretostavke da se radi o sramežljivosti, ipak se može jasnije uočiti radi li se ipak o selektivnom mutizmu.
Naime, kod djece s ovim poremećajem sramežljivot je znatno više izražena, a nedostatak komunikacije ometa njihovo funkcioniranje u svim životnim situacijama.
Simptomi:
-povlačenje u sebe
-razdražljivost
-otežana separacija od roditelja (pri ostavljanju u vrtiću/školi)
-nezainteresiranost za okolinu
-dijete oklijeva u odgovoru, vrlo često i neverbalnom ekspresijom
-razdražljivost
-pojačani strah, posebno kod nepoznatih situacija
-osjetljivost
-anksioznost
-nesigurnost
-izbjegavanje kontakta očima
-poteškoće sa spavanjem
-dijete postane nespretno u kretnjama kad misli da ga netko promatra
-Pretjerana zabrinutost i za vrlo jednostavne situacije
Kako pomoći djetetu s ovim poremećajem?
Kod kuće:
Ključno je pokazati razumijevanje za djetetov problem i nikako ga ne nagovarati da na silu počne govoriti jer se stanje može samo dodatno pogoršati. Roditelj treba pokazati djetetu da je uvijek uz njega te da će mu uvijek biti podrška. Poželjno je pohvaliti svaki i najmanji korak naprijed koji primjete u području govora i socijalnoj komunikaciji.
U školi:
Učitelji u školama trebaju promijeniti pristup djeci s ovim poremećajem te im omogućiti načine na koje će moći pokazati svoje znanje (npr. usmeno ispitivanje bez pristurnosti druge djece).
Selektivni mutizam nije posljedica niti znak kašnjenja u kognitivnom kao ni govorno-jezičnom razvoju. Budući da je izravno vezan za anksioznost, djeci s ovim poremećajem treba pristupiti vrlo oprezno. Ukoliko se djetetu pristupi na odgovorajući način, postoji velika vjerojatnost da će postupno razvijati socijalne vještine. Također je važno reagirati što ranije kako nastala anksioznot ne bi prerasla u veći problem u dobi puberteta.