Od škole i instrukcija do treninga i glazbene škole, djeci nastojimo otvoriti što više vrata. No dok pazimo na ocjene, aktivnosti i uspjeh, lako zaboravimo na nešto jednako važno – učimo li ih dovoljno onome što će im trebati kada jednom ostanu sami?
Znaju za pet, ali ne znaju za život: Što djeca danas više ne rade sama?
Dijete zna riješiti kompliciran zadatak iz matematike, napraviti prezentaciju i pronaći gotovo svaku informaciju na internetu. Ide na engleski, trenira, svira instrument i ima raspored koji je ponekad puniji od rasporeda odrasle osobe.
Ali onda ne zna uključiti perilicu rublja.
Ne zna pripremiti jednostavan obrok, otići samo u trgovinu, raspolagati vlastitim novcem ili nazvati nekoga i samo riješiti jednostavan problem.
Naravno, desetogodišnjak ne mora kuhati ručak za cijelu obitelj. No problem nastaje ako smo toliko navikli sve raditi umjesto djece da im gotovo nikada ne damo priliku da nauče.
Kada smo im počeli pomagati u svemu?
Roditeljima je često jednostavnije napraviti nešto sami. Brže je spremiti školsku torbu nego čekati dijete da pronađe sve što mu treba. Jednostavnije je pospremiti sobu, oprati odjeću ili pripremiti užinu nego gledati kako nešto zaboravlja.
A onda dijete postane tinejdžer, a roditelj shvati da je starije – ali ne nužno i samostalnije.
„Pusti, ja ću.”
Ta rečenica, koju roditelji često izgovaraju iz najbolje namjere, s vremenom može poslati pogrešnu poruku: uvijek će biti netko tko će riješiti stvari umjesto mene.
Ocjene nisu isto što i sposobnost za život
Dijete može biti odličan učenik i istodobno imati vrlo malo iskustva sa stvarnim životom.
Može znati objasniti fotosintezu, ali ne znati napraviti doručak. Dobiti pet iz matematike, ali ne znati koliko novca ima u novčaniku. Može bez problema napisati sastavak, ali ne znati samostalno nazvati ordinaciju i objasniti zašto zove.
To nisu stvari koje će naučiti zato što su jednog dana napunili 18 godina. Samostalnost se gradi puno ranije – kroz male zadatke koje dijete postupno preuzima.
„Ali još je mali”
Upravo je to jedna od najčešćih zamki.
Dijete od sedam godina može pospremiti svoje igračke. Devetogodišnjak može pripremiti jednostavan doručak. Desetogodišnjak može, uz dogovor s roditeljem, otići po nekoliko stvari u trgovinu. Tinejdžer može naučiti koristiti perilicu, pripremiti nekoliko jednostavnih obroka i početi upravljati džeparcem.
Ne mora sve napraviti savršeno.
Ako prvi put složi rublje, možda neće biti uredno. Ako pere suđe, dio sudopera ostat će mokar. Ako priprema večeru, kuhinja možda neće izgledati kao prije.
Ali dijete je nešto naučilo.
Pogreške su dio samostalnosti
Roditelji prirodno žele djecu zaštititi od pogrešaka. No ako stalno ispravljamo svaki njihov korak, ne dajemo im priliku razviti osjećaj: „Ja to mogu.”
Samostalnost se ne uči predavanjem o odgovornosti. Uči se kada djetetu kažemo: „Probaj.”
Možda će zaboraviti kišobran. Potrošit će previše novca. Zakasnit će jer nije na vrijeme krenuo. Ako su posljedice male i sigurne, nije svaka pogreška nešto što roditelj mora odmah spriječiti.
Ponekad je upravo pogreška najbolja lekcija.
Što bi dijete trebalo znati samo?
Ne postoji univerzalna dob u kojoj dijete mora znati sve. Ali roditelji se mogu povremeno pitati: što moje dijete danas radi samo, a što još uvijek radim ja?
Djeca bi postupno trebala naučiti brinuti o svojoj odjeći i stvarima, pripremiti jednostavan obrok, pospremiti prostor u kojem žive, koristiti osnovne kućanske uređaje, otići u trgovinu, raspolagati novcem, organizirati svoje obveze i samostalno razgovarati s odraslima kada trebaju pomoć.
I možda najvažnije – naučiti da se za svaki mali problem ne mora odmah pojaviti roditelj koji će ga riješiti.
Ne odgajamo ih samo za danas
Roditeljima je prirodno željeti djeci olakšati život. Ali naš posao nije samo da im život bude lakši dok su s nama.
Jednog dana neće biti mame koja će oprati majicu koju su zaboravili staviti u pranje. Neće biti tate koji će nazvati kada nešto treba dogovoriti. Neće biti roditelja koji će ih podsjetiti što sve trebaju ponijeti.
Taj dan možda izgleda daleko dok dijete sjedi za kuhinjskim stolom i piše zadaću. Ali samostalnost se ne počinje učiti dan prije odlaska na fakultet.
Počinje puno ranije, malim stvarima i jednom jednostavnom rečenicom: „Neću ja. Probaj ti.”
Foto: Freepik