Nikad nije kasno djecu naučiti skromnosti
Mnogi roditelji u nekom trenutku počnu preispitivati način na koji odgajaju djecu. Ne zato što im nužno nedostaje novca ili zato što djeci više ne mogu priuštiti ono što su mogli do sad, nego zato što primjećuju da djeca sve teže cijene ono što imaju. Nova igračka brzo izgubi čar odjeća koju su dugo željeli već je nakon nekoliko tjedana „bez veze“, a nakon jednog poklona počinje razmišljanje o sljedećem.
Tada se roditelj može zapitati: Jesam li djetetu možda dao previše? I, još važnije, ako jesam, može li se nešto promijeniti?
Dobra je vijest da može. Činjenica da je dijete naviklo na određeni standard ne znači da ga više nije moguće naučiti strpljenju, zahvalnosti i tome da ne mora dobiti baš sve što poželi. Pritom cilj nije djeci odjednom početi uskraćivati ono što su dosad imala, nego postupno mijenjati odnos prema stvarima, novcu i željama.
Nije problem u tome što dijete ima puno
Važno je razlikovati dijete koje ima puno od djeteta koje očekuje da mu sve pripada. Obitelj može biti dobrostojeća, roditelji mogu djeci kupovati kvalitetnu odjeću, voditi ih na putovanja, plaćati im aktivnosti ili im priuštiti tehnologiju, a da dijete istodobno bude zahvalno i svjesno vrijednosti onoga što ima.
Problem nastaje kada dijete nauči da se svaka želja podrazumijeva. Ako na svako „Mama, ovo bih htio“ slijedi kupnja, dijete vrlo brzo prestaje doživljavati ono dobiveno kao nešto posebno i vrijedno. Ono što je jučer bilo poklon danas postaje očekivanje.
Stručnjaci pritom naglašavaju da djeci za kvalitetnu igru nisu nužne skupe igračke i velika količina stvari. Jednostavni materijali, slobodna igra i vrijeme koje roditelji provode s djecom mogu imati veliku vrijednost za njihov razvoj.
Zato nije potrebno stvarati umjetnu oskudicu kako bi dijete naučilo biti skromno. Puno je važnije pomoći mu da razumije da posjedovanje nečega nije samo po sebi najvažnija stvar.
Promjena ne dolazi preko noći
Roditelj koji je godinama djeci kupovao ono što žele mogao bi doći u napast da jednostavno povuče ručnu kočnicu: od danas nema više nepotrebnih kupnji, nema novih igračaka, gadgeta, nema stalnog trošenja. No takva nagla promjena može izazvati više otpora nego stvarne promjene.
Djeca ne moraju razumjeti roditeljsku odluku na isti način na koji je razumije odrasla osoba. Ako su naviknula da se želje uglavnom ispunjavaju, naglo odbijanje svega može doživjeti kao nepravdu ili kaznu.
Puno je učinkovitije uvesti nove navike. Primjerice, ne mora se kupiti sve što dijete poželi čim to ugleda. Za skuplje stvari može se dogovoriti da se želja zapiše i pričeka neko vrijeme. Roditelj može reći: „Razmisli želiš li to stvarno i za nekoliko dana ponovno ćemo razgovarati.“ Dijete tako postupno uči razlikovati nešto što stvarno želi od prolaznog hira.
Isto vrijedi i za poklone. Ne mora svaka dobra ocjena, uspješno natjecanje, rođendan ili običan odlazak u trgovinu završiti novom stvari. Ako dijete očekuje nagradu svaki put kada napravi nešto što se od njega ionako očekuje, lako može početi povezivati trud isključivo s materijalnom nagradom.
Djecu možemo naučiti da ne moraju imati sve što imaju njihovi prijatelji
Pritisak vršnjaka posebno je snažan kada je riječ o mobitelima, odjeći, tenisicama, igrama i drugim stvarima koje djeca međusobno uspoređuju. „Svi to imaju“ roditeljima je jedna od najpoznatijih dječjih rečenica.
Naravno, ponekad je djetetu doista važno imati nešto što imaju njegovi vršnjaci, osobito ako je riječ o stvari koja je postala dio svakodnevnog života. No roditelj ne mora prihvatiti svaku usporedbu kao razlog za kupnju.
Umjesto automatskog „ne može“, može pomoći razgovor o tome zašto dijete nešto želi. Je li mu to stvarno potrebno? Hoće li mu koristiti? Želi li baš taj predmet ili mu je važno da ga ima zato što ga imaju drugi?
Takvi razgovori možda neće odmah zaustaviti dječje želje, ali pomažu razvijati sposobnost donošenja vlastitih odluka.
Skromnost se ne uči tako da djeci govorimo da druga djeca nemaju
Roditelji ponekad, iz najbolje namjere, pokušavaju djecu učiniti zahvalnijom uspoređujući njihov život s djecom koja imaju manje. „Pogledaj koliko toga imaš, neka djeca nemaju ni za…“
Takve usporedbe mogu biti korisne kao poticaj za razgovor o nejednakosti i tuđim potrebama, ali same po sebi ne stvaraju zahvalnost. Dijete se može osjećati krivim zbog onoga što ima, a da pritom ne nauči istinski cijeniti stvari i ljude oko sebe.
Američka psihološka udruga ističe da roditelji mogu poticati zahvalnost tako da djeci pomažu primijetiti tuđu dobrotu i razgovaraju s njima o stvarima na kojima su zahvalna, ali i tako da sami svojim ponašanjem pokazuju zahvalnost.
Zato je puno korisnije razgovarati o tome tko je djetetu pomogao, što mu je uljepšalo dan i zašto mu nešto znači nego stalno ponavljati da bi trebalo biti zahvalno.
Manje stvari ne znači manje lijepog djetinjstva
Ako roditelj želi smanjiti količinu stvari koje djeca dobivaju, to ne znači da obiteljski život mora postati siromašniji ili dosadniji. Upravo suprotno. Umjesto još jedne igračke može doći zajednički izlet, odlazak na bazen, kino, palačinke nakon škole, društvena igra, vožnja biciklom ili vikend proveden zajedno.
Takva iskustva ne moraju uvijek biti skupa. Njihova je vrijednost upravo u tome što djetetu pokazuju da zadovoljstvo ne dolazi samo iz otvaranja nove kutije ili kupnje nečega što je upravo vidjelo na internetu.
Roditeljima pritom ne treba biti neugodno ako su svojoj djeci dosad mogli puno toga priuštiti. Nije pogrešno djetetu omogućiti lijep život. Ono što vrijedi preispitati jest treba li svako zadovoljstvo imati cijenu i treba li svaka dječja želja završiti kupnjom.
Djeca najviše uče gledajući roditelje
Ako roditelj želi promijeniti djetetov odnos prema novcu i stvarima, dobro je pogledati i vlastite navike. Djeca vrlo brzo primijete kupujemo li impulzivno, kupujemo li stvari samo zato što su na akciji, govorimo li stalno o tome što ćemo si priuštiti ili koristimo li kupnju kao način da se nagradimo i razveselimo.
Poruka „ne treba ti to“ teško će imati istu težinu ako dijete istodobno gleda odrasle koji si svakodnevno kupuju stvari koje im zapravo nisu potrebne.
Zato roditelj može sasvim jednostavno pokazati primjer: „Sviđa mi se, ali ne treba mi“, „Ovo ćemo kupiti kada nam bude potrebno“ ili „Ne moramo potrošiti novac samo zato što ga sada imamo.“
Takve male svakodnevne situacije djecu uče puno više od dugih predavanja o skromnosti.
Nikad nije kasno za promjenu
Ako su djeca godinama dobivala gotovo sve što su poželjela, roditelji se ne trebaju pitati jesu li „zauvijek zakasnili“. Djeca se mijenjaju, njihove se potrebe mijenjaju, a mijenjaju se i obiteljske navike.
Možda će se u početku buniti kada roditelj počne govoriti „pričekajmo“, „ne treba nam to“ ili „ovaj put nećemo kupiti“. To ne znači da je promjena pogrešna. Dijete koje je naviklo dobivati sve neće preko noći postati skromno, ali može postupno naučiti da razočaranje nije katastrofa, da se želja može odgoditi i da je moguće biti zadovoljan i bez nove stvari.
U konačnici, cilj nije odgojiti dijete koje ništa ne želi i koje će se osjećati loše zato što nešto ima. Cilj je odgojiti dijete koje može uživati u onome što ima, veseliti se novim stvarima kada za njih dođe vrijeme i razumjeti da se sreća, ljubav i osjećaj vlastite vrijednosti ne mogu kupiti.
foto: Magnific.com