Djeca koja odrastaju u dnevnom boravku uživaju u obiteljskim druženjima
Klinička psihologinja Amber Thornton za sebe kaže da je kao dijete bila tipično „dijete iz sobe“. Dnevni boravak bio je prostor odraslih, a ona se osjećala sigurnije i slobodnije u svojoj sobi – ondje je učila, igrala se i obrađivala svoje emocije.
Danas, kao majka šestogodišnjeg sina i četverogodišnje kćeri, primjećuje suprotan obrazac. Njezina djeca gotovo uopće ne borave u svojim sobama tijekom dana. Iako su roditelji te prostore da budu udobni, ugodni, pruže djeci privatnost, ali i kutak za zabavu. Unatoč svemu, djeca preferiraju biti tamo gdje su mami i tata , u središtu doma gdje se sve događa – u dnevnom boravku. I nisu jedini. To je, čini se, rastući trend.
-Odgajam djecu koja u svoju sobu odlaze gotovo isključivo na spavanje – kazala je Thornton, dodajući kako su roditelji danas stvorili prostor u kojem se djeca osjećaju sigurno, slobodno i prihvaćeno – a to nije isti prostor kao prije 30 godina.
Na društvenim mrežama ovaj se fenomen često opisuje kao razlika između „djece iz sobe“ i „djece iz dnevnog boravka“, a mnogi roditelji milenijalci prepoznaju se u toj podjeli. Komentari roditelja govore sami za sebe:
-Mi nismo smjeli ni igrati se u dnevnom boravku, a danas je cijela kuća igralište – komentirao je jedan tata, dok drugi dodaje kako mu je bio san imati svoju sobu samo za sebe, zatvoriti vrata i uživati u “svom miru”, slušati muziku, listati časopise, daleko od očiju ostalih članova obitelji.
Generacijski pomak u roditeljstvu
Prema stručnjacima, ova rasprava zapravo odražava širi generacijski pomak u roditeljstvu. Thornton smatra da su roditelji iz generacije Baby Boomera često naglašavali autoritet, disciplinu i poštivanje hijerarhije u obitelji. Iako to samo po sebi nije pogrešno, često je ostavljalo manje prostora za dječje izražavanje emocija, postavljanje pitanja i otvorenu komunikaciju.
Današnji roditelji, osobito milenijalci, više pažnje posvećuju emocionalnoj sigurnosti, mentalnom zdravlju i stvaranju tzv. „sigurnih prostora“. Djeca se zbog toga češće osjećaju dovoljno opušteno da budu prisutna u zajedničkim obiteljskim prostorima.
Bračni i obiteljski terapeut Sarah Spencer Northey ističe da takav stil roditeljstva ima i svoju cijenu: stalna prisutnost djece može biti emocionalno iscrpljujuća za roditelje. Ipak, smatra da bliskost i otvorena komunikacija dugoročno mogu imati pozitivan učinak na dječje mentalno zdravlje.
Nisu sva djeca ista
Ipak, stručnjaci upozoravaju da ovu temu ne treba promatrati crno-bijelo. Obiteljska terapeutkinja Lauren Maher naglašava da potreba djeteta za boravkom u svojoj sobi ne mora značiti da se ne osjeća sigurno u obitelji.
Neka su djeca prirodno introvertirana, osjetljivija ili kreativna. Takvoj djeci vrijeme provedeno nasamo pomaže da se „napune“, obrade dojmove i razvijaju vlastiti unutarnji svijet. Za njih soba može biti jednako sigurno i zdravo mjesto kao i dnevni boravak.
-Može se reći da je također znak dobrog roditeljstva kada se dijete osjeća dovoljno sigurno da samo istražuje svoje misli, maštu i interese – ističe Maher.
Profesorica psihologije Abigail Gewirtz dodaje da većina djece zapravo ne spada strogo u jednu kategoriju. Ista obitelj može imati dijete koje voli biti samo i dijete koje stalno traži društvo roditelja – i oba obrasca mogu biti potpuno zdrava.
Bilo da je vaše dijete „iz dnevnog boravka“ ili „iz vlastite sobe“, najvažnije je da se osjeća sigurno, prihvaćeno i viđeno. Roditeljstvo danas nije natjecanje u trendovima, nego stalno prilagođavanje potrebama vlastitog djeteta – i slušanje onoga što nam ponašanje djece zapravo poručuje.
foto: Freepik