Roditelji forsiraju djecu jer je to nekad za njihovo dobro
U razgovorima s učiteljima, pedagozima i sportskim trenerima često se može čuti jedna vrlo jasna kritika: najveći „problem” je onaj s roditeljima koji previše forsiraju svoju djecu.
To su roditelji koji inzistiraju na dodatnim treninzima, koji žele da dijete bude najbolje u svemu, koji uvijek nešto dobacuju i savjetuju — ponekad i bez obzira na djetetovu volju.
Takvi roditelji često bivaju opisani riječima poput: „prisiljavaju dijete zbog svojih nezadovoljenih snova”, ili „rade to jer se sami nisu ostvarili.”
Ali je li to zaista cjelovita slika? Je li moguće da roditelji nekad samo vjeruju u svoje dijete i znaju da može bolje, premda sam nivo motivacije djeteta nije uvijek isti? Ali svi znamo kakva su djeca – vrlo lako bi odustala od nečega što im je samo mjesec dana ranije bilo najzanimljivije na svijetu. No tu je onda roditelj koji treba podvući crtu i ne dopustiti da neke stvari ovise o djetetovu raspoloženju.
Forsiranje — uvijek loše?
Na prvu, forsiranje se čini jednostavno negativnim:
➡ Ako dijete ne želi — nemojte ga gurati.
➡ Ako se dijete buni — ono zna što je najbolje za njega.
No stvarnost je često, slažu se i stručnjaci, kompleksnija.
Mnogo roditelja koji snažno potiču svoje dijete da se razvija doista to radi iz dobre namjere i zato što smatraju da je to najbolje za njihovo dijete.
To su roditelji, ističe dio stručnjaka, koji su ostvareni u vlastitom poslu, imaju stabilno samopouzdanje i žele svoje dijete pripremiti za život s jakim temeljem, odnosno, upravo suprotno od onoga što se često ističe – da su to roditelji čije su vlastite nade i snovi davno pokopani.
To su:
- roditelji koji znaju da je trud preduvjet uspjeha,
- roditelji koji su i sami prošli rigorozne treninge pa shvaćaju vrijednost discipline,
- roditelji koji nisu frustrirani zbog vlastitih neostvarenih snova.
Njihova motivacija često nije „ja želim nešto za sebe kroz dijete”, nego „želim da moje dijete ima više mogućnosti nego sam ja imao/la.”
No, treneri, učitelji i mnogi drugi roditelji tu želju nerijetko negativno i potpuno suprotno protumače.
A što kažu treneri?
Roditeljska ambicija doista može imati suprotan efekt, kaže većina trenera:
🔹 Dijete se prestaje igrati — igra se pretvara u obvezu.
🔹 Motivacija postaje strah od razočaranja roditelja, a ne osobna radost.
🔹 Djeca počnu izbjegavati aktivnost koja ih je prije veselila.
Treneri često vide da djeca koja su bila puna žara za sportom na početku — s vremenom izgube volju jer je sve postalo zadatak, a ne zadovoljstvo.
To nije nužno zato što su roditelji loši i uporni, nego zato što granica između podrške i nametanja može biti vrlo tanka.
Je li djeci uvijek bolje dati potpunu slobodu?
No ni tu mišljenje stručnjaka nije jednoznačno.
Ponekad djeca doista ne znaju što je najbolje za njih — posebno kad se radi o aktivnostima u kojima tek uče temeljne vještine.
Primjer:
Dijete koje je krenulo skijati i nakon što krenu natjecanja ono počne tvrditi da mu se ne sviđa skijanje i da bi treniralo nešto drugo. No, može s vremenom otkriti da je samo strah od neuspjeha ono što ga sputava, a ne skijanje kao takvo – a to se ne bi dogodilo bez razgovora i ohrabrenja roditelja.
Bez poticaja bi:
- lako odustalo,
- nikada ne bi saznalo da voli aktivnost,
- ili bi ostalo samo uz videoigre i ekrane.
U takvim situacijama blagi pritisak i motivacija mogu imati pozitivan učinak, ali samo ako su:
1. gradnja samopouzdanja,
2. temeljeni na djetetovim interesima,
3. praćeni bezuvjetnom podrškom.
Što kažu roditelji?
Roditelji se slažu da im smeta kada se njihova strastvenost komentira kao forsiranje zbog vlastitog neuspjeha.
-Kakvog neuspjeha? To su stare bapske priče koje kod nas vladaju desetljećima. I Gips je trenirao Janicu i forsirao i išao u sve krajnosti – ne vjerujem da ona danas žali zbog toga. Ja sam uvijek glasan kad moj sin igra. Ne očekujem da će biti idući Modrić ali me veseli kad je dobar – rekao nam je jedan tata.
-Naravno, neću forsirati dijete da napiše zadaću jer ne želi, ne mora niti zube prati, može odustati od svega što započne čim naiđe na najmanju prepreku…ne vidim kako je to dobro. Razumijem da je trener – trener, ali mislim da roditeljski savjet ponekad nije na odmet, svi smo mi ljudi i ne vidimo uvijek svaki detalj, ali ipak ne treba pretjerivati u smislu: moj sin treba igrati cijelu utakmicu jer je najbolji – dodao je drugi tata.
-Nikad se ne miješam u same treninge, ali znam treneru nekada nešto prokomentirati u vezi djetetovih osjećaja, razmišljanja, međuodnosa u bazenu i slično. Ne zanima me smeta li to nekome ili ne, mislim da to odradim korektno – ispričala je jedna mama.
foto: Freepik