Roditelji žele najbolje za svoju djecu, ali ponekad granica između brige i osjećaja da obitelj zaslužuje poseban tretman može biti vrlo tanka. Kako izgleda odrastanje uz roditelja koji vjeruje da mu drugi nešto duguju?
Stručnjaci takvo ponašanje povezuju s osjećajem povlaštenosti – uvjerenjem da moraju dobiti određene privilegije
Većina roditelja želi svojoj djeci pružiti što više. Problem nastaje kada se želja da djetetu bude dobro pretvori u uvjerenje da ono, ali i cijela obitelj, zaslužuju više od drugih.
Stručnjaci takav obrazac povezuju s osjećajem povlaštenosti – uvjerenjem da bi osoba trebala dobiti određene privilegije, priznanje ili poseban tretman čak i kada ih nije ničim zaslužila. Takvo ponašanje ne mora se uvijek pokazivati dramatično. Ponekad se vidi u sitnicama: načinu na koji roditelj razgovara s učiteljima, reakciji na djetetov neuspjeh ili nemogućnosti da prihvati da pravila vrijede jednako za sve.
A ako ste uz takvog roditelja odrastali, moguće je da neke njegove obrasce prepoznajete tek danas.
1. Uvijek je tražio poseban tretman
Jedan od znakova je uvjerenje da za njega i njegovu obitelj obična pravila jednostavno ne vrijede.
Takav roditelj može zahtijevati da se problem riješi „preko reda“, inzistirati na razgovoru s nadređenima ili očekivati da njegovo dijete u školi, sportu ili nekoj drugoj aktivnosti dobije tretman koji drugi nemaju.
Ako netko kaže da to nije moguće ili da postoje jednaka pravila za sve, reakcija može biti vrlo burna.
Problem nije u tome što se roditelj zauzima za svoje dijete. Sasvim je normalno reagirati kada se djetetu čini nepravda. Problem nastaje kada roditelj automatski pretpostavlja da njegovo dijete mora biti iznimka.
2. Često je imao osjećaj da mu svijet nešto duguje
„Nije fer“ možda je bila jedna od rečenica koju ste najčešće slušali.
Roditelj koji ima snažan osjećaj povlaštenosti može stalno imati dojam da ga drugi zakidaju – učitelji, treneri, susjedi, kolege, prodavači ili članovi obitelji.
Ako nešto ne dobije, slijedi prigovaranje, svađa, ljutnja ili pokušaj da se do željenog rezultata dođe pritiskom.
Djeca pritom često osjećaju neugodu jer moraju promatrati roditelja kako se svađa s drugima zbog stvari koje sami možda uopće ne smatraju problemom. Stručnjaci upozoravaju da takve situacije kod djece mogu izazvati osjećaj srama i neugode.
3. Tuđe potrebe nisu mu bile posebno važne
Odrastanje podrazumijeva učenje da i drugi ljudi imaju osjećaje, potrebe i granice.
No dijete koje odrasta uz roditelja koji uvijek stavlja sebe i svoju obitelj na prvo mjesto može dobiti sasvim drugačiju poruku.
Takav roditelj možda teško priznaje pogrešku, rijetko se ispričava ili ne pokazuje puno razumijevanja za tuđu perspektivu.
Poruka koju dijete može usvojiti nije nužno izgovorena naglas. Ona može glasiti: „Naše je važnije od njihovog.“
Problem je što dijete tako može imati manje prilika naučiti kako izgleda kompromis, empatija i poštovanje tuđih granica.
4. Vaš uspjeh doživljavao je kao svoj uspjeh
Neki roditelji jako teško razlikuju vlastitu vrijednost od uspjeha svog djeteta.
Ocjena, medalja, upis u dobru školu, glavna uloga u predstavi ili sportski uspjeh tada više nisu samo djetetove stvari – postaju dokaz da je cijela obitelj uspješna.
Takav roditelj može pretjerano isticati djetetove rezultate, uspoređivati ga s drugima ili vršiti pritisak da uvijek bude među najboljima.
A kada dijete ne uspije, roditelj ne doživljava to samo kao djetetovo razočaranje. Može reagirati kao da je njime osobno pogođen.
Stručnjaci upozoravaju da takav pritisak kod djece može pridonijeti sumnji u sebe i niskom samopoštovanju. Istodobno, ako roditelj stalno uklanja sve prepreke s djetetova puta, dijete može imati manje prilika razviti otpornost na neuspjeh.
5. Nikada nije bilo dovoljno dobro
Još jedan mogući obrazac je stalno nezadovoljstvo.
Čak i kada obitelj objektivno ima mnogo toga na čemu može biti zahvalna, roditelj se može usredotočiti na ono što nema.
Veći stan. Bolji automobil. Noviji mobitel. Bolja škola. Bolji odmor. Viši status.
Materijalne stvari mogu postati način dokazivanja uspjeha, ali istodobno nikada ne donose trajno zadovoljstvo.
Dijete koje to stalno gleda može naučiti da je uvijek potrebno imati nešto više kako bi se osjećalo dovoljno vrijednim.
6. Nije znao gdje završava njegov život, a počinje vaš
Zdrava povezanost roditelja i djeteta ne znači da roditelj mora znati baš sve, odlučivati baš o svemu ili živjeti kroz dijete.
Roditelj koji nema zdrave granice može djetetov život doživljavati gotovo kao produžetak vlastitog.
Što će dijete obući, s kim će se družiti, što će upisati, što će objaviti, koje će aktivnosti trenirati – sve može postati područje u kojem roditelj želi imati posljednju riječ.
Pritom nije riječ o tome da roditelji ne trebaju postavljati granice. Djeci su granice potrebne. Razlika je u tome dopušta li roditelj djetetu da postupno razvije vlastiti identitet i nauči donositi odluke primjerene svojoj dobi.
7. Zahvalnost nije bila dio obiteljskog jezika
Možda ste kao dijete često čuli što drugi imaju, a što vaša obitelj nema.
Takav roditelj teško primjećuje dobre stvari koje već postoje jer je stalno usmjeren na ono što bi još trebalo dobiti.
Stručnjaci ističu da osjećaj povlaštenosti nije toliko povezan s time koliko netko stvarno ima, koliko s odnosom prema onome što ima. Osoba može imati mnogo, a istodobno stalno osjećati da joj nešto pripada i da nije dovoljno dobila.
Ako prepoznajete svog roditelja, ne znači da ste osuđeni ponavljati njegove obrasce
Prepoznati ovakva ponašanja kod vlastitih roditelja može biti neugodno. Pogotovo zato što je moguće istodobno voljeti roditelja i prepoznati da neke njegove postupke ne želite prenijeti na svoju djecu.
I još nešto važno: nijedan roditelj nije savršen.
Svatko ponekad pretjera, burno reagira, previše zaštiti dijete ili teško prihvati njegov neuspjeh. Nekoliko takvih situacija samo po sebi ne znači da je riječ o „povlaštenom roditelju“.
Važnije je pogledati postoji li obrazac koji se stalno ponavlja.
Ako želite prekinuti takav obrazac, prvi korak nije biti savršen roditelj. Dovoljno je početi od pitanja: učim li svoje dijete da je vrijednije od drugih ili da vrijedi jednako kao i drugi?
Upravo se u toj razlici često krije granica između odgoja djeteta koje zna svoju vrijednost i odgoja djeteta koje vjeruje da mu svijet nešto duguje.
Foto: Freepik