„Ima li netko u školi tko ti se sviđa?” Roditelj postavi pitanje uz osmijeh, očekujući možda malo crvenila, smijeha ili barem neko ime. Umjesto toga dobije kratak odgovor: „Ne!” ili „Mama, prestani, to me uopće ne zanima!”
Ne trebamo iz djece izvući priznanje, nego im pokazati da će njihovi osjećaji biti sigurni kod nas
Neki će roditelji nastaviti ispitivati, drugi će se našaliti, a treći će zaključiti da dijete nešto skriva. No moguće je i da se dijete jednostavno ne želi izjašnjavati o nečemu što mu je privatno, neugodno ili još uvijek nejasno.
Prve simpatije za odrasle su često simpatična uspomena na djetinjstvo. Djeci, međutim, sama pomisao da bi roditelji mogli komentirati njihove osjećaje, zadirkivati ih ili prepričavati njihove odgovore rodbini može biti dovoljna da razgovor odmah prekinu.
Zato cilj nije izvući priznanje, nego stvoriti odnos u kojem dijete zna da o osjećajima može razgovarati kada samo bude spremno.
Zašto dijete ne želi razgovarati o tome?
Ne postoji samo jedan razlog. Neka djeca jednostavno još ne razmišljaju o zaljubljivanju. Drugima je neugodno govoriti o nečemu što smatraju privatnim, posebno ako su navikla da odrasli od njihovih odgovora naprave šalu.
Djetetu može smetati i sama pretpostavka da mu se netko mora sviđati. Ako ga roditelji često pitaju ima li curu ili dečka, može steći dojam da je zaljubljenost nešto što se od njega očekuje, premda ga možda uopće ne zanima.
Ponekad su djeca zabrinuta i zbog vršnjaka. Možda im se netko sviđa, ali ne žele da to saznaju prijatelji, da ih počnu zadirkivati ili da se priča proširi razredom.
Zato nije dobro svaki odlučan „neću o tome” tumačiti kao dokaz da dijete nešto skriva. Ono možda samo pokušava sačuvati privatnost, a poštovanje te potrebe važan je dio odnosa povjerenja.
Nemojte od simpatije napraviti obiteljsku šalu
„Uuu, netko se zaljubio!”, „Kad će svadba?” ili „Znači, to ti je buduća žena!” odraslima mogu zvučati bezazleno. No ako dijete već osjeća nelagodu, takve ga šale mogu dodatno uvjeriti da je sigurnije ne govoriti ništa.
Posebno treba izbjegavati zadirkivanje pred braćom, sestrama, prijateljima ili širom obitelji. Dijete tada ne gubi samo kontrolu nad razgovorom nego i nad time tko sve zna za njegove osjećaje.
Ako primijetite da se dijete uznemirilo, dovoljno je prestati i reći: „Dobro, neću te više zadirkivati.” Nema potrebe uvjeravati ga da se samo šalimo ili da nema razloga ljutiti se. Namjera je možda bila dobra, ali važan je i način na koji je dijete doživjelo šalu.
Što reći kada dijete odmah odbije razgovor?
Najbolji odgovor često je upravo onaj koji ne pokušava nastaviti razgovor pod svaku cijenu.
Ako dijete kaže: „Ne zanima me to”, roditelj može odgovoriti: „U redu, ne moramo o tome razgovarati.”
Ako kaže: „Prestani me ispitivati”, može se reći: „Imaš pravo, neću te ispitivati. Ako ikada budeš htio razgovarati, možeš mi reći.”
A ako dijete burno reagira na samo spominjanje simpatija, nije potrebno odmah pitati zašto se toliko uzrujalo. Mirna reakcija odrasle osobe pokazuje da dijete ne mora braniti svoje granice svađom ili povlačenjem.
To ne znači da roditelj mora izbjegavati svaku temu povezanu s osjećajima. Može razgovarati o prijateljstvu, poštovanju, ljubomori, odbijanju i tome kako se odnositi prema drugima, bez ispitivanja o tome tko se kome sviđa.
Takvi razgovori djeci daju korisne poruke, a ne zahtijevaju da otkrivaju nešto što žele zadržati za sebe.
Kako znati da ste pretjerali?
Ako dijete svaki put promijeni temu, odgovara jednosložno ili se naljuti čim spomenete simpatije, to je znak da treba smanjiti pritisak. Ne mora značiti da postoji neki veliki problem, ali pokazuje da mu takav način razgovora ne odgovara.
Roditeljima je ponekad teško odustati od pitanja jer žele biti uključeni u djetetov život. Ipak, bliskost se ne mjeri količinom informacija koje dijete podijeli s nama. Važno je i to osjeća li da smije nešto zadržati za sebe, a da zbog toga neće izgubiti roditeljsku naklonost.
Povjerenje se gradi i izvan razgovora o simpatijama: kada slušamo bez prekidanja, ne ismijavamo ono što je djetetu važno i ne koristimo njegove povjerljive priče kao zabavu za druge.
Ako dijete jednom osjeti da mu roditelj neće nametati razgovor, možda će se samo vratiti toj temi. A možda neće, barem ne još. I to je u redu.
Važnije je da dijete zna da može doći k vama
Ne trebamo znati svako ime, svaku poruku ni svaki detalj dječjih odnosa. Ali trebamo graditi odnos u kojem dijete zna da će, ako se jednog dana suoči s neuzvraćenom simpatijom, odbijanjem, neugodnom porukom ili zadirkivanjem vršnjaka, imati kome doći.
Zato je bolje reći: „Ne moraš mi sve govoriti, ali ako te nešto muči, uvijek sam tu”, nego pokušavati doznati postoji li netko poseban.
Prve simpatije nisu ispit koji dijete mora položiti pred roditeljima. Neka djeca o njima rado pričaju, druga ih čuvaju za sebe, a neka još uopće ne razmišljaju o njima. Sve to može biti sasvim uobičajeno.
Ponekad je najbolji način da nam se dijete jednog dana povjeri upravo taj da danas prihvatimo kada kaže da ne želi razgovarati.
Foto: Freepik