Djeca nemaju naviku ili uopće ne znaju pisati razglednice
Netko će reći kako nije da ne znaju, nego to jednostavno ne rade, ali činjenica je da neka djeca niti ne znaju što je razglednica, a neka je nisu u životu poslala nikome.
Pisanje razglednica nekada je bilo neizostavan dio svakog putovanja. Djeca su s uzbuđenjem birala razglednice s motivima mjesta koje su posjetila, pisala nekoliko rečenica svojim bakama, djedovima, prijateljima ili rodbini te ih slala poštom. Dolazak razglednice bio je poseban događaj jer je pokazivao da je netko mislio na nas i poželio podijeliti dio svojih doživljaja. Danas je takav običaj gotovo nestao, a razlozi za to povezani su s razvojem tehnologije, promjenom životnih navika, ali i utjecajem obitelji.
Najveći razlog jest brz razvoj digitalne komunikacije. Odrastanje uz pametne telefone, internet i društvene mreže. Fotografije i poruke mogu poslati u nekoliko sekundi, bez odlaska u poštu ili čekanja da razglednica stigne na odredište. Bake i djedovi dobivaju slike preko Whatsappa, a prijatelji znaju što djeca rade jer im stižu snapovi. Mnogi smatraju da je to jednostavnije i praktičnije, pa se razglednice doživljavaju kao nešto zastarjelo.
Uloga roditelja
Osim tehnologije, važnu ulogu imaju i roditelji. Djeca najviše uče promatrajući odrasle. Ako roditelji više ne pišu razglednice, ne šalju pisma i ne njeguju takve običaje, djeca ih neće ni upoznati. Nekada su roditelji zajedno s djecom birali razglednice, pomagali im napisati nekoliko rečenica i objasnili kako se ispisuje adresa te lijepi poštanska marka. Danas se tijekom putovanja češće fotografira mobitelom i objavljuje sadržaj na društvenim mrežama nego što se odvaja vrijeme za pisanje razglednice. Djeca zato često nemaju priliku naučiti koliko takva mala gesta može nekoga razveseliti.
Promijenio se i način provođenja slobodnog vremena. Djeca danas imaju mnogo više aktivnosti, a slobodne trenutke često provode uz ekrane. Zbog toga rjeđe pišu rukom, pa im pisanje razglednice nije prirodna navika. Sve manje koriste rukopis za izražavanje svojih misli i osjećaja, iako upravo takvo pisanje razvija kreativnost, pažnju i sposobnost jasnog izražavanja.
Ipak, razglednice imaju vrijednost koju digitalne poruke teško mogu zamijeniti. One su trajna uspomena na putovanje i mogu se sačuvati godinama. Rukom napisane riječi imaju posebnu toplinu jer pokazuju da je netko izdvojio vrijeme kako bi razveselio drugu osobu. Za razliku od poruka koje se brzo izgube među stotinama drugih, razglednica često ostaje uspomena koja se čuva u albumu ili ladici i iznova budi lijepe osjećaje.
Roditelji i škole mogu pomoći da se ova lijepa tradicija ne zaboravi. Dovoljno je potaknuti djecu da tijekom putovanja napišu jednu ili dvije razglednice članovima obitelji ili prijateljima. Takva aktivnost ne traje dugo, a djecu uči pažnji, strpljenju, lijepom izražavanju i važnosti međuljudskih odnosa. Osim toga, pokazuje im da nisu sve vrijedne uspomene povezane s ekranima i digitalnim sadržajima.
Iako živimo u vremenu brzih poruka i stalne povezanosti, razglednice i dalje imaju svoje mjesto. One nas podsjećaju da male geste mogu imati veliko značenje. Ako roditelji svojim primjerom pokažu djeci vrijednost ovoga običaja, postoji mogućnost da će se tradicija pisanja razglednica ponovno vratiti i da će nove generacije otkriti koliko radosti može donijeti nekoliko iskrenih, rukom napisanih rečenica.
foto: Magnific.com