Telefonsko roditeljstvo veže djecu uz mobitel a roditelje čini neproduktivnima
Istraživanja pokazuju da roditelji u nedostatku boljih ideja i rješenja, ostavljaju kući samu već i petogodišnju djecu. Starija djeca, od školske pa do tinejdžerske dobi, borave sama u kući pak na redovnoj bazi.
Roditelji ističu kako ima ostavljanje djece kod kuće jako teško pada, no nemaju drugih opcija. To se događa zbog smjenskog rada, potrebe da oba roditelja rade radi osiguravanja životnih uvjeta te zbog porasta jednoroditeljskih kućanstava.
I dok neki zbog te odluke doslovno padaju u depresiju i odbivaju napade anksioznosti, drugi se stave u stanje poricanja te uvjere sami sebe kako je dijete itekako sposobno da u toj dobi ostane kući samo koji sat.
Kada odluka padne, krene telefonsko roditeljstvo – djeca se moraju javiti kada pođu iz škole, stignu kući, kada pojedu ručak, kada trebaju podgrijati ručak, kada žele pitati mogu l ise igrati prije nego počnu pisati zadaću, kada javljaju da su napisali zadaću…a nakon svega toga roditelj nije niti najmanje produktivan n aposlu, a dijete je većin usvog dana vezano uz telefon i “prijavljivanje”.
Negativne posljedice
Koje su negativne posljedice ostavljanja djeteta samog? Mnoga djeca se boje. To može biti strah od zvukova koje čuju i čine im se “čudni” do općenito straha od prazne kuće. Vrlo čest je i strah da će netko provaliti u kuću.
TV i igrice koje igraju itekako su im pokazale čega se trebaju bojati, a to su razna čudovišta, ubojice, nasilnici i drugi “neprijatelji” koje ne doživljavaju ozbiljno kada igraju igrice a roditelji su u kući.
A djeca nisu glupa, itetkako su svjesna da su mala i da ih to čini ranjivima. No, ako ih se upita zašto ne podjele svoje strahove s roditeljima, većina odgovora glasit će: Ne želim da me doživljavaju kao bebu.
Ostala su opravdanja da ne žele brinuti svoje roditelji ili ih iznevjeriti.
Zbog samostalnog boravka kod kuće kod djece se često javlja i osjećaj usamljenosti. Većina ih ne smije k sebi u to vrijeme pozivati drugu djecu, a roditelji im ne dopuštaju niti da posjećuju druge ako njihovi roditelji nisu kod kuće.
To većinom podrazumijeva i nedolazak na vanškolske aktivnosti jer nedostupnost roditelja često znači nedostupnost prijevoza, osim ako djeca ne treniraju nešto u neposrednoj blizini te mogu otići sama.
No, mnogi nisu te sreće pa ostanu zakinuti za razvijanje socijalnih vještina izvan školske zgrade, na raznim aktivnostima na kojima druga djeca sudjeluju.
I na kraju, djeca koja ostaj usama kod kuće češće su sklona pretilosti jer se s jedne strane ne kreću, a s druge, jedu iz dosade.
Kako da to ipak možda uspije?
Nikad nije sve tako crno. Izrazito je važno s djetetom izgraditi odnos povjerenja i poštovanja, pravilno ga usmjeriti, dobro isplanirati i postaviti realna očekivanja.
Korištenjem rutine vrijeme provedeno u samoći možete učiniti sigurnijim, a dobrim vođenjem cijele situacije dijete iz svega može izaći samostalnije, odgovornije, pa i kreativnije.
Ključ je ipak u dobrom odnosu. Uz takav odnos, dijete će se povjeriti roditelju, biti iskreno, podijeliti svoje strahove, ali i ono što je radilo toga dana. Da bi to učinilo, dijete treba roditelja koji ga aktivno sluša i koji je uključen u njegov život.
Dakle, u ono slobodno vremena što imate, bavite se svojim djetetom, postavljajte mu pitanja, interesirajte se što je radilo, kako je bilo u školi, a kako kod kuće. Ne osuđujte, ne prigovarajte ako nije sve završeno. Uživajte u nekoj zajedničkoj aktivnosti, čitajte djetetu, igrajte društvenu igru. To je puno produktivnije nego da se nakon ručka svatko povuče u svoj kut i radi nešto svoje.
Dijete koje razgovara s roditeljem o ugodnim aktivnosti, vjerojatnije će u njima i provesti svoje vrijeme na samo te će uživati obavljajući ih.
Još poneki savjeti:
- dogovorite vrijeme javljanja – neka ne bude stalno, mobiteli ipak olakšavaju taj proces
- podučite djecu sigurnosti na internetu i sigurnosti boravaka u kući
- osigurajte prvu pomoć – jer svakome se dogodi nepredviđena situacija. Zamolite susjeda, prijatelja ili neku osobu od povjerenja da uskoči ako postane hitno.
- naučite djecu kako reagirati ako se ozlijede, porežu, opeku i slično – imajte spremnu kutiju prve pomoći i prvo i osnovno pravilo je: bez panike
- smanjite očekivanja: ne očekujte da desetogodišnje dijete dođe kući, isprazni perilicu suđa, usisva sobu, stavi rublje u perilicu, spremi nešto jednostavno za jelo i još pazi na sedmogodišnjeg brata dok radi zadaću. To se sve može postići ali na štetu djeteta i vašeg odnosa. Zato, smanjite listu zadataka da dijete ne bi bilo preopterećeno.
foto:Freepik