Ako vam je dosta besmislenih poklona za Božić, uvijek možete okrenuti novu stranicu
Ako ste ikada pomislili kako svoje dijete obasipate s previše božićnih poklona, niste vidjeli kako to rade u američkim obiteljima. Bez obzira kakve financijske prilike bile, na ovom, Amerikancima jednom od najomiljenijih blagdana, nikad se ne štedi.
Osim suludo puno često nepotrebnih poklona od roditelja kojima je poseban ugođaj gledati djecu kako trgaju ukrasne papire na božićno jutro, djeca još dodatnu hrpu dobiju od rodbine, baka i djedova.
Možda ste i sami primijetili, kada dijete vidi puno poklona pod borom, krene trgati papire s jednog, drugog, trećeg, uopće ne doživjevši poklone i ne pridajući im nikakvu posebnu pažnju dok ne otvori sve. Tada kod mnoge djece nastaje razočarenje jer jednostavno nemaju više što za raspakirati, faktor iznenađenja je gotov.
Nakon nekoliko mjeseci, sve te ogromne igračke postaju gomila plastičnog smeća koje ide u neku vreću, u smeće ili na garažnu rasprodaju.
No, koliko god osmjesi na dječjim licima bili neprocjenjivi, roditelji su se počeli pitati treba li njihovoj djeci zaista toliko stvari i još dodatnih poklona od uže i šire obitelji? Stignu li djeca od previše poklona uživati i u jednom istinski? I čemu sve to, kada ushićenje i igranje igračkama traju jako kratko?
Cijene li naša djeca uopće gomilu stvari koja im je bez ikakvog posebnog truda servirana samo zato jer je Božić? I zašto se Božić sveo na toliki materijalizam iako svi govore kako u njihovoj kući nije tako. Što je najgore, kad se djeca nakon Božića nađu i razgovaraju, krenu nadmetanja u tome što je tko dobio i koliko, da mnogi počnu i lagati jer se ne mogu nositi s pritiscima vršnjaka koji su dobili sve; od najskupljih tenisica, do najnovijih igraćih konzola, zajedno s mobitelom i 300 eura od bake i dede.
Roditelji pak, bez obzira na imovinsko stanje i koliko im je te godine možda teško, ponekad kupe sumanute poklone samo da djeca ne bi bila razočarana. Jedne godine se tako sjećam preskupog komada drveta na čijoj je kutiji pisalo da je čarobni štapić Harryja Pottera. Dijete ga je jednostavno moralo imati, komad štapa je bio pre preskup, a roditelji trenutno u nezavidnoj situaciji. No, trebali uopće spominjati da je štap ipak završio ispod bora, a zanimljiv je bi osamo za pokazati prijateljima kad bi došli. U drugim prigodama nije napuštao kutiju.
Amerikanci su sve češće, iako poznati kao kraljevi materijalizma i potrošnje, počeli za Božić primjenjivati pravilo pet poklona i to pet pomno odabranih poklona, složenih po jednostavnom principu.
Svako dijete dobije: nešto što želi, nešto što mu treba, nešto za obući, nešto za pročitati i za kraj – iskustvo, doživljaj ili neku novu božićnu obiteljsku tradiciju.
Iskustvo i doživljaj mogu uključivati svašta, od odlaska na klizanje i u toplice, do zajedničke kupovine poklona za rođake i prijatelje. Obiteljska tradicija ne mora pak biti nešto što će dijete dobiti, već nešto što že samo dati. Na primjer, cijela obitelj će peći zajedno kolače koje će onda dijeliti susjedima. Ili će na Božić posjetiti susjede koji nemaju nikoga i slično.
Roditelji koji ovakve običaje prakticiraju već nekoliko Božića kažu da iako su mislili kako će biti izrazito teško, u stvari su postigli da pokloni više ne vladaju njima i njihovim osjećajima.
Usto, pet poklona nikako nije mali broj i nešto čime bi dijete trebalo biti nezadovoljno. Uostalom, koliko nam god to bilo nemilo priznati, djeca se nisu rodila iščekujući poklone. Mi smo ih sami istrenirali za njihove božićne apetite. Kupujući svake godine prvo sve što nam padne na pamet, a poslije barem većinu onoga o čemu sanjaju, malo kasnije većinu onoga što će možda dobiti njihovi prijatelji i slično, naučili smo ih da ih ispod bora, bez obzira na trud, rad i ponašanje čeka mala parada kiča.
Možda netko odluči okrenuti stranicu ove godine i primijeniti koncept pet poklona. Započeti nove obiteljske tradicije i sačuvati obiteljski budžet te nasmijano dočekati siječanj kada većina već kuka nad novcem koji je opet nekako ispario.