Zašto vas dijete nije poslušalo? Možda niste bili dovoljno jasni
Zvuči poznato? Zatražite nešto, znajući i sami da bi bilo ravno čudu da se to i napravi. Zašto je maloj djeci, uglavnom onoj vrtićke dobi, potrebno nešto ponoviti više puta prije nego se pokrenu?
Prva stvar koju trebate imati na umu da su vrtićanci zagazili u period svog života kojeg obilježava neovisnost. Oni su sada u svojim očima “samostalni”. A pritom vole iskušavati granice i rastezati ih dokle god ide.
A jedna od granica koju jako vole testirati su roditeljske naredbe, molbe, prijedlozi. Na njih se posebno vole oglušiti i ako se roditelji time ne pozabave i puste da ignoriranje istih olako prođe, napravit će si problem.
Niti jedan roditelj ne želi biti “zločest” i kažnjavati svoje dijete zbog sitnica. Djeca pak itekako dobro znaju granicu pucanja svakog roditelja i neće ga poslušati dok ne osjete da su ga doveli do te granice. Znači dijete dobro zna da će neki roditelj ponoviti zahtjev i sedam puta prije nego posegne za kaznom. dijete će ga taj, sedmi put poslušati. Roditelj će tada već biti krajnje nervozan i nezadovoljan.
Zašto djeca ne mogu jednostavno poslušati isprve? Evo nekoliko potencijalnih objašnjenja:
Vrtićancima se govori i previše toga
Napravi ovo, pospremi ovo, donesi ovo. Znaš li čemu služi ovaj predmet? Vrtićance se obasipa s toliko informacija da im je to sve skupa previše. I onda se oni jednostavno odluče oglušiti na njih.
Stručnjaci savjetuju da “skratite priču” te da vaše upute budu što sažetije i što jasnije. Tada će vas djeca ne samo slušati, već i razumjeti.
Kada im zadate zadatke primjerene njihovoj dobi, ali date im nekoliko njih u isto vrijeme, očekujte katastrofu, zaboravljanje više zadataka ili da oni to naprave potpuno suprotno od onoga što ste vi zamislili.
Lako ih se omete
Roditelji (pomalo naivno) vjeruju da je dovoljno to što su dijete pozvali po imenu i rekli mu što da napravi. No, stvar je u tome, da ako roditelj prije toga ne privuče djetetovu pažnju, bit će kao da govori zidu. Odnosno, bit će neminovno da se ponovi nekoliko puta dok ga dijete ne zamijeti.
Naime, ako se dijete nečime igra, nužno ga je zaustaviti u tome i biti siguran da vas sluša prije nego mu kažete što očekujete od njega. Kontakt oči u oči još je bolji način da uspostavite poveznicu prije nego prenesete informaciju.
Postavljate pitanja umjesto da kažete što očekujete
Kada žele da njihova djeca nešto obave, roditelji su jako pristojni i ne žele naređivati. Nitko ne želi djeci prouzročiti traume “vojničkim odgojem”. No, u želji da njihov ton bude prijateljski i blag, stvaraju djecu koja ne slušaju i kojoj sve treba ponavljati.
Možda mislite da “Hoćeš li, molim te, pospremiti ove igračke?” zvuči puno ljepše nego “Pospremi svoje igračke u kutiju, molim te”!
Ali djeci ne trebaju pitanja jer pitanja zaslužuju odgovore (ignoriranje), a naredbe su tu da se slušaju.
Stručnjaci napominju da se djeci najbolje obraćati sa izravnim uputama što napraviti. One ne moraju biti izrečene grubo i glasno, ali moraju biti jasne, kratke i odlučne. Dakle, cilj naredbe nije da bude gruba, već da dijete po tonu i izrečenom shvati da ono što je roditelj rekao ne podliježe raspravi.
I nemojte misliti da će jasna naredba uvrijediti vaše dijete. Oni će i znje jasno shvatiti što se od njih očekuje te neće odlutati mislima i djelima. Što se roditelja tiče, njihov nivo frustracije će se ovim načinom obraćanja sigurno smanjiti
foto: Freepik