Još su praznici, budilica ne zvoni, nema domaćih zadaća, rasporeda ni žurbe. A onda se približi kraj kolovoza i dijete odjednom postane nervozno, razdražljivo ili zamišljeno.
Stručnjaci ističu da povratak u školu nakon dulje stanke može izazvati stres i anksioznost
- “Ne želim da počne škola.”
- “Opet moram rano ustajati.”
- “Što ako ništa ne znam?”
- “Što ako bude teško?”
Nekoj djeci povratak u školu nije samo kraj bezbrižnih praznika. On može izazvati stvarnu zabrinutost, pa čak i tjeskobu. I to nije nužno znak da dijete ne voli školu.
Postoji li “sindrom povratka u školu”?
Ne postoji službena dijagnoza koja se zove sindrom povratka u školu. Ipak, stručnjaci prepoznaju da povratak u školu nakon dulje stanke može izazvati stres i anksioznost, osobito kod djece koja su osjetljivija na promjene, imaju strahove povezane sa školom ili ih očekuje neka veća promjena.
Nakon gotovo dva mjeseca bez školskog rasporeda, dijete se mora ponovno prilagoditi ranom ustajanju, obvezama, koncentraciji, domaćim zadaćama i većem broju ljudi i podražaja.
To je velika promjena ritma. Za neke će biti dovoljna kratkotrajna nervoza. Kod druge djece osjećaj može biti puno intenzivniji.
Kako izgleda obična nervoza?
Sasvim je normalno da dijete pred početak škole kaže da mu se ne ide u školu.
Može biti malo nervozno, imati problema sa spavanjem nekoliko dana prije početka nastave ili stalno pitati kada počinje škola.
Takve reakcije obično se smanjuju kada se dijete ponovno uhvati školskog ritma. Problem nastaje kada strah postane toliko snažan da počne utjecati na svakodnevni život.
Dijete može:
- imati česte bolove u trbuhu ili glavobolje
- teško zaspati ili se često buditi
- biti izrazito razdražljivo
- često plakati
- odbijati razgovor o školi
- imati napadaje panike ili snažan osjećaj straha
- pokušavati izbjeći odlazak u školu
- stalno tražiti uvjeravanje da će sve biti u redu
- brinuti se zbog ocjena, učitelja ili odnosa s vršnjacima.
Kod mlađe djece tjeskoba se ponekad pokazuje kroz fizičke simptome, pa dijete možda neće reći “bojim se škole”, nego će jednostavno govoriti da ga boli trbuh.
Zašto je povratak u školu nekima tako težak?
Razloga može biti mnogo. Nekom djetetu teško pada samo vraćanje rutini. Drugome je problem rano ustajanje. Treće se boji novih nastavnika, novih predmeta ili većih očekivanja.
Starija djeca i tinejdžeri mogu posebno brinuti o ocjenama, izgledu, društvu i tome kako ih drugi doživljavaju. A ponekad postoji i konkretan problem koji se tijekom praznika malo “utišao”, ali nije nestao.
Primjerice, dijete se može bojati povratka zbog:
- sukoba s prijateljima
- osjećaja da ne pripada društvu
- vršnjačkog nasilja
- straha od određenog nastavnika
- loših ocjena
- velikog pritiska oko uspjeha
- osjećaja da neće moći pratiti nastavu.
Zato nije dobro svaki strah od škole automatski pripisati lijenosti ili tome da je dijete “naviklo samo na uživanje”.
“Samo se opusti” nije baš najbolji savjet
Kada je dijete zabrinuto, roditelju je lako reći:
- “Ma neće biti ništa.”
- “Nemoj se bezveze brinuti.”
- “Vidjet ćeš da će sve biti super.”
Iako to govorimo s najboljom namjerom, djetetu možemo poslati poruku da njegov strah nije opravdan. Bolje je reći:
- “Vidim da te brine povratak u školu. Hoćeš mi reći što ti je najgore u vezi s tim?”
Ponekad će dijete odmah odgovoriti. Ponekad neće. Važno je da zna da se o tome može razgovarati.
Ne čekajte zadnju večer
Jedna od najboljih stvari koje roditelji mogu napraviti jest postupno vratiti rutinu.
Nekoliko dana prije početka škole dobro je početi ranije odlaziti u krevet i ranije se buditi. Može se polako vratiti i vrijeme za doručak, oblačenje i jutarnje obveze.
Ali nije potrebno od posljednjeg tjedna praznika napraviti malu vojnu vježbu. Nema potrebe da dijete odjednom dobije raspored pun učenja i zabrana. Dovoljno je postupno vratiti ritam.
Razgovarajte o školi, ali nemojte cijeli dan pričati o školi
Djeca često osjete roditeljsku nervozu. Ako svaki dan slušaju:
- “Jesi li spreman za školu?”
- “Jesi li sve kupio?”
- “Što ćemo s učenjem?”
- “Kad ćeš početi učiti?”
škola može postati još veći izvor stresa. Umjesto toga, razgovor može biti puno opušteniji.
Možete pitati: “Čemu se ove godine najviše veseliš?”
Ili: “Postoji li nešto što bi volio da ove godine bude drugačije?”
Takva pitanja djetetu daju prostor da govori i o lijepim i o teškim stvarima.
A što ako se strah ne smanjuje?
Ako dijete i nakon početka škole ima izraženu tjeskobu, često izostaje, odbija odlazak u školu, ima snažne fizičke simptome ili mu strah ozbiljno ometa svakodnevni život, nije dobro samo čekati da “prođe”.
Tada je važno razgovarati s djetetom i uključiti školu, a prema potrebi i stručnu pomoć. Posebno je važno pokušati otkriti čega se dijete zapravo boji.
Jer nije isto boji li se matematike, usamljenosti na školskom odmoru, određenog učenika ili toga da će razočarati roditelje lošom ocjenom. Kada znamo uzrok, puno je lakše pronaći rješenje.
Povratak u školu ne mora biti nagli skok iz ljeta u obaveze
Djeca ne moraju biti oduševljena početkom škole. Mogu im nedostajati more, kasno ustajanje, prijatelji koje su upoznali na praznicima i dani bez rasporeda. To je normalno.
Naš je posao kao roditelja da im ne oduzmemo taj osjećaj, nego da im pomognemo napraviti prijelaz.
Malo po malo vratiti rutinu. Razgovarati bez pritiska. Ozbiljno shvatiti njihove brige. I ostaviti dovoljno prostora da im škola ne postane jedina stvar o kojoj se govori. Jer ponekad iza rečenice “Ne želim da počne škola” ne stoji razmaženost ni lijenost.
Možda dijete zapravo govori: “Bojim se da neću moći.” A to je rečenica koju vrijedi saslušati.
Foto: Freepik