Dijete ne mari za posljedice ili to možda ne pokazuje?
Ponekad se roditelji nađu pred zidom jer se čin ida njihova djece ne mare za nikakve posljedice. Za roditelje koji se očajnički trude disciplinirati ih, to može biti vrlo frustrirajuće, jer im se čini kako niti jedna odgojna metoda ne pali.
Psiholozi predlažu roditeljima koji se suočavaju s takvim ili sličnim problemom, da se zapitaju 4 ključna pitanja, nakon kojih će im se stvari možda činiti nešto jasnijima:
Da li moje dijete uistinu nije briga?
Ponekad će dijete reći roditelju da ga nije briga što mu je oduzeo igračku, samo zato jer ne želi da roditelj zna da ga to dira. Možda je tako, ali s druge strane, vrlo je moguće da djetetu itekako smeta svaka izgubljena privilegija, samo ne želi majci i ocu pružiti “to zadovoljstvo”. Zato, ako vam dijete kaže da ga nije briga, nemojte smjesta povjerovati u to i odustati od oduzimanja privilegija. Držite se svoga unatoč komentarima, a vrijeme će pokazati jeste li bili u pravu.
Koristite li pravu posljedicu?
Dobro razmislite odgovara li posljedica koju koristite ponašanju koje ju je zaslužilo. Na primjer, oduzimanje privilegije da dijete gleda crtić prije spavanja može biti efektivno ako je prekršilo pravilo o gledanju televizije, ali neće jednako dobro riješiti problem svađe među braćom. Kao što postoj različiti tipovi discipliniranja, tako postoje i različiti tipovi posljedica. Možete na primjer koristiti time-out metodu i poslati dijete u sobu da se ohladi i razmisli ili takozvane “pozitivne posljedice” kojima ćete nagrađujući dobro ponašanje pokušati umanjiti ono negativno i potaknuti dijete da se i dalje ponaša kako treba.
Je li vremenski okvir prikladan?
Dobro razmislite o vremenskom okviru u kojem ćete na neko ponašanje servirati posljedicu. Posljedice najbolje sjedaju kad su “vruće”, odnosno odmah nakon počinjenog. Znači, ukoliko nakon pet tjedana shvatite da vam je zid u sobi pošaran ili da je vaše dijete “pojelo” vaše ruževe za usne, nije pravo vrijeme za ljut reakciju i kažnjavanje i kazna neće biti toliko uspješna.
Također, duljina kazne treba biti primjerena dječjoj dobi. Pošaljete li tako 12-godišnjaka u sobu na dvije minute, teško da ćete postići nešto pametno. Jednako tako, nema smisla dvogodišnjaku na dva tjedna zabraniti gledanje crtića. Ako djeca počnu kazne doživljavati prestrogima ili preblagima, s vremenom će prestati reagirati i to na način da neće popraviti svoje ponašanje kako bi opet stekla privilegije. Zato posljedice moraju biti vrlo pažljivo osmišljene i prilagođene djetetovoj zrelosti.
Koja posljedica bi možda bila bolja?
Umjesto da razmatrate koliko je neka posljedica djelotvorna po sudu i riječima vašeg djeteta, promatrajte njegovo ponašanje. Ako se ono popravi, posljedica je bila djelotvornija nego što ste vi mislili i nego vam je vaše dijete pokazalo. Ne vidite li pozitivne promjene ponašanja, vrijeme je da pronađete neko drugo rješenje. Ponekad je potrebno određeno vrijeme pokušaja i pogrešaka prije nego se dođe do djelotvornog načina suočavanja s negativnim dječjim ponašanjem. Također, ono što vrijedi kod jednog djeteta, može biti potpuno pogrešno kod drugog. Budite voljni eksperimentirati dok ne pronađete ono “najbolje” za svoje dijete.
foto: Hogan