“Ponašanje moje djece je užasno” – malo koja mama će to ustvari priznati
-Neugodno mi je ovo napisati. Sram me je. I osjećam krivnju već pri samoj pomisli da javno izgovorim ono što mi se mota po glavi mjesecima: ponašanje moje djece je loše i ja više ne znam kako im pomoći – ni sebi. Imam dvoje djece – sina od šest godina i kćer od četiri. Sin je na spektru, blaži oblik, ali s izraženim ADHD-om zbog kojeg je na terapiji. Kći je rođena u tjednu lockdowna. Nisu išli u vrtić. Odgajala sam ih ja, moja mama i sestra. Njihov otac više nije prisutan u našim životima. Sama sam majka, radim od kuće i od 2022. se borim s rakom pluća – započela je svoju ispovijest jedna očajna mama na društvenoj platformi Reddit.
Piše ovo, nadopunila je, jer se osjeća kao da je zakazala, i jer više nema snage pretvarati se da je sve u redu.
“Nježno roditeljstvo” koji ne djeluje
Ne tuče svoju djecu i nikada nije. Ne osuđuje one koji to rade, ali to nije njen put. Pokušava s razgovorom, objašnjavanjem, postavljanjem granica. Oduzima ekrane, ograničava vrijeme pred tabletom, ima sustav nagrada. Trudi se biti prisutna, igrati se s njima, planirati izlete. Ali što god krene i pokuša, sve nekako završi u suzama, vrištanju i sramu.
-Na igralištu moj sin zna vikati na drugu djecu da su mu “ukrala igračku” iako su mu je samo dodala. Viče, vrijeđa, ne smiruje se dok ne moramo otići. Također, moja djeca znaju pokazivati prstom na ljude i smijati se. Ne znam odakle su to naučili. Stotinu puta objašnjavam da se to ne radi. Da to boli – požalila se mama.
Djeca, piše dalje, ne govore “molim”, “hvala”, “oprosti”. Kada ih ona zamoli da kažu “molim”, slijede suze, histerija i tvrdoglavost. Ako ona razgovara s odraslom osobom, oni viču: “JA NE MOGU GOVORITI! NITKO ME NE SLUŠA!” Kad ih zamoli da kažu “oprosti”, raspadnu se. Ponekad traže da i mona donese nešto, na primjer čašu. Odbije li to napraviti i kaže li im da si uzmu sami, nastaje pravi urnebes, i to ne u dobrom smislu.
Trenutak sloma
-Na sistematskom pregledu kod pedijatra, dok sam ulazila u čekaonicu, moja kći je u napadu bijesa viknula: “ZAČEPI!” Dok sam joj smireno govorila da su to ružne riječi, djelatnik na prijemu me javno opomenuo. Bila sam ponižena. Slomljena. Sjela sam u ordinaciju i cijeli pregled proplakala. Osjećam se kao da me djeca ne doživljavaju ozbiljno. Kao da sam im dopustila previše. Kao da “nježno roditeljstvo” kod nas ne funkcionira — i da sam izgubila autoritet – zaključila je.
Izleti koje svi mrze
Vodila ih je na svakakve zanimljive izlete, od znanstvenih centara, do zabavnih parkova i prirode. Na izlete koje drugi roditelji opisuju kao čarobne uspomene. Kod njih su to bile katastrofe. Bacanje novca. Pogledi osuđivanja. Suze prolivene u WC-u.
-Znam da djeca trebaju praksu da bi se naučila ponašati u društvu. Ali svaki izlazak me iscrpi do kraja. Počela sam ih izbjegavati. I to me dodatno jede iznutra – priznala je mama.
A opet… nisu oni loša djeca
Na kraju, smatra da ipak njezina djeca nisu loša. Nježan su i vole životinje.
-Kći je brižna, majčinski nastrojena prema lutkama. Kad su odvojeni — ponašaju se puno bolje. Ali ne mogu ih stalno razdvajati. Imam pomoć. Sestra ih uzima petkom. Mama pomaže vikendom. Imam novog partnera koji me podržava. Ali i dalje se osjećam kao da sam ih ustvari iznevjerila. Radi li im štetu, jesam li preblaga? Kako da me shvate zbiljno – pitala je ostale sudionike platforme.
-Djeca koja su navikla da im se ponekad popusti, pokušat će još jače. To ne znači da roditelj griješi, nego da promjena djeluje. Ključno je ne odustati usred procesa, jer povremeno popuštanje samo produžuje problem – poručio je jedan čitatelj.
-Čini se da se najviše mučiš s održavanjem granica u ponašanju djece. Spomenula si da plaču kada im kažeš da sami mogu uzeti čašu – što se tada dogodi? Doneseš li im čašu ili je ipak uzmu sami nakon što se smire? U takvim situacijama važno je zapitati se održavaš li granicu koja odražava ponašanje kakvo želiš vidjeti dugoročno. Primjerice, ako je granica: „Donijet ću ti čašu (iako je možeš sam uzeti) kad se smiriš“, ali i dalje popuštaš nerazumnom zahtjevu i radiš nešto što dijete može samo, taj obrazac ponašanja kojeg ne želiš se samo nastavlja – poručila je druga čitateljica.
Treća se u potpunsoti složila s njom.
-U potpunosti se slažem. Moj sin ima četiri godine i u zadnje vrijeme stalno testira granice. Jedna od stvari je to što traži da mu mi donosimo stvari. Imali smo ispade gdje želi da mu dodamo čašu koja mu je doslovno pored njega, pa plače zbog toga, a mi mu govorimo: „Čaša je tu, kad god je poželiš uzeti, slobodno.” Za sada, mogu potvrditi da nije umro od žeđi i s vremenom je sve bolji, a općenito se jako lijepo ponaša u javnosti.
Na kraju se javila i stručnjakinja za rad s djecom s posebnim obrazovnim potrebama:
-Vaša djeca su dovoljno velika da „zasluže“ zabavne aktivnosti. Ako se ne ponašaju primjereno ili su nepristojna, tada se zabavne aktivnosti ne provode. Kod kuće je važno imati jasnu rutinu i čvrsta pravila (ne biti nepristojan, pospremiti sobu i slično). Budite dosljedni, i to svi odrasli koji sudjeluju u odgoju, i usklađeni oko pravila. Nadam se da će ovo pomoći. Izdržite!
foto: Freepik