Svaki roditelj barem se jednom našao u ovoj situaciji. Dijete po peti put ne želi obući cipele. Igračke su razbacane po cijeloj sobi, kasni se u vrtić ili školu, a živci su pri kraju. U tom trenutku izleti rečenica koju nismo planirali izgovoriti: “Koliko puta moram ponoviti?!“
Što se događa kada roditelji izgube živce i zašto stručnjaci poručuju da je važnije ono što slijedi nakon vikanja?
Nekoliko minuta poslije stiže osjećaj krivnje. Mnogi roditelji tada pomisle: Opet sam povisio glas. Nisam to želio. I upravo je to ono što su pokazala i najnovija istraživanja.
Znamo da nije dobro, ali ipak vičemo
Njemački stručnjaci sa Sveučilišne klinike u Ulmu istraživali su kako roditelji odgajaju djecu 25 godina nakon što je u Njemačkoj zakonom uvedeno pravo svakog djeteta na odgoj bez nasilja.
Rezultati su pokazali da gotovo svi roditelji smatraju kako su vikanje, prijetnje i ponižavanje loš način odgoja. Međutim, kada su iskreno govorili o vlastitom ponašanju, pokazalo se da je stvarnost drugačija.
Znanstveno istraživanje pokazalo je da je 61 posto roditelja koristilo barem jedan oblik emocionalnog kažnjavanja – od vikanja i prijetnji do ignoriranja ili ponižavanja djeteta. Drugim riječima, mnogi roditelji rade upravo ono za što i sami vjeruju da nije dobro.
Slična je situacija i u Hrvatskoj
Ni hrvatski roditelji nisu iznimka. UNICEF-ovo istraživanje pokazuje da većina roditelja smatra kako su razgovor, razumijevanje i postavljanje jasnih granica najbolji način odgoja.
Ipak, čak oko 60 posto djece u Hrvatskoj tijekom posljednjih godinu dana doživjelo je neki oblik psihičkog kažnjavanja. Najčešće se radilo o vikanju, prijetnjama ili zastrašivanju.
To ne znači da roditelji ne vole svoju djecu. Naprotiv. To pokazuje koliko je roditeljstvo zahtjevno i koliko je teško ostati smiren baš svaki put.
Zašto izgubimo strpljenje?
Stručnjaci ističu da roditelji rijetko viču zato što misle da je to najbolja odgojna metoda.
Najčešće viču zato što su:
- umorni i neispavani,
- pod stresom zbog posla ili financija,
- zatrpani svakodnevnim obavezama,
- zabrinuti zbog djeteta,
- jednostavno – iscrpljeni.
Kada se stres nagomila, naš mozak puno brže reagira emocijama nego razumom. Zato roditelji često kažu ili naprave nešto zbog čega kasnije požale.
Djeca više pamte ton nego riječi
Psiholozi često upozoravaju da djeca neće zapamtiti svaku izgovorenu rečenicu, ali će vrlo dobro zapamtiti kako su se osjećala. Ako je vikanje rijetka iznimka, ono neće odrediti odnos roditelja i djeteta.
No ako postane svakodnevni način komunikacije, dijete može početi živjeti u stalnom osjećaju napetosti, nesigurnosti ili straha od pogreške.
Ponavljamo ono što smo i sami doživjeli
Njemačko istraživanje otkrilo je još jednu zanimljivu činjenicu. Roditelji koji su i sami tijekom djetinjstva bili izloženi vikanju, prijetnjama ili ponižavanju češće koriste iste obrasce u odgoju vlastite djece.
To ne znači da to žele. Jednostavno, upravo su takav način rješavanja sukoba gledali dok su odrastali pa u stresnim trenucima nesvjesno posegnu za onim što im je poznato. Dobra vijest je da se taj obrazac može prekinuti.
Što učiniti kada ipak povisite glas?
Nitko nije savršen roditelj. Svatko će ponekad izgubiti živce. Važno je ono što slijedi nakon toga.
Kada se situacija smiri, pokušajte djetetu objasniti zašto ste reagirali tako kako jeste. Ako smatrate da ste pretjerali, nemojte se bojati ispričati. Isprika ne umanjuje roditeljski autoritet. Naprotiv, dijete tako uči da i odrasli griješe, preuzimaju odgovornost i pokušavaju biti bolji.
Djeci ne trebaju savršeni roditelji
Roditeljstvo nije natjecanje u tome tko će biti mirniji ili tko nikada neće povisiti glas. Djeci su puno važniji roditelji koji ih vole, koji ih slušaju i koji su spremni učiti iz vlastitih pogrešaka.
Možda upravo zato najvažnija poruka njemačkih i hrvatskih stručnjaka nije da roditelji nikada ne smiju vikati. Poruka je da pokušamo razumjeti zašto do toga dolazi i da svaki dan napravimo mali korak prema mirnijoj i toplijoj komunikaciji. Jer upravo takve male promjene djeca najviše pamte.
Foto: Freepik