Psi su česti “gosti” u dječjem parku, no mnogi smatraju da im tamo nije mjesto
Ne znam imate li psa i volite li ih. Neki će reći da su bolji od većine ljudi, s čime se neupitno slažem jer posjedujem jednoga. Tu kod nas na Trešnjevci, kada smo se doselili prije jedno 6 godina, čim bi izašli iz zgrade, dočekao bi nas goli beton. Do prve livade, još malo betona. Doselili smo iz Borovja gdje su mogućnosti šetnje bile znatno ugodnije, ali nekako smo se priviknuli i na ovaj gušći promet te ostale čari života u centru.
Kroz par godina, većina livada i parkova u kojima smo šetali li su dobili znakove da su psi nepoželjni ili su ograđeni. Ključ u bravu za pseće nožice. Mi smo u tih par godina dobili i djecu, pa kada smo išli svi skupa u šetnju, parkove smo izbjegavali i išli na mjesta gdje smo svi “dobrodošli”. A nije nam bila neka špica zavezati jadno pseto za ogradu s druge strane parka da zavija kao sirena za opću opasnost jedno sat i pol.
Par puta, dok sam vodila kći kući iz vrtića i gurala kolica s bebačem i vukla psa na uzici, bacila sam oko prema povećem, obližnjem dječjem parku i odmah ga u glavi prekrižila kao nemoguću misiju. U njemu sam znala vidjeti par mama s malim, ono skroz malim psima kako ih vežu za klupu ili kolica dok se djeca igraju. Pesek legne, zaspe, neki se tu i tamo javi, ali uglavnom i ne znaš da je tamo.
Znak na ulazu u park jasno pokazuje da je pas zabranjen. Je li se itko ikada bunio, nemam pojma, nisam iskreno iskušavala sreću. Odnosno, meni bi vjerojatno došao neki nabrijani, ćelavi lik od 200 kila i zafituljio me preko ograde zajedno s djecom i psom. A i pas mi je vrlo “suradljiv”, taj bi lajao i zavijao bez prestanka da vidi nas kako uživamo u bilo čemu ,a njega, gospodina, nismo uključili u istu aktivnost. Da skratim, parkovi i pas su za nas veliki no-no.
Nekidan tako šeta muž sa našim štektavcem i u obližnjem, ograđenom parku vidi dva dobermana i gazde kako ih “istrčavaju”. Gdje će drugdje nego na livadi površine 20 kvadrata. Djece u parku nije bilo u to vrijeme, a i da je, vjerojatno bi pobjegla. Na kraju su se dva dobermana. obojica mužjaci, još i sukobila pa su ih gazde morali razdvajati i vući svaki na svoju stranu. To je bio kraj igre dvojice ljutih, svadljivih “dječaka” u dječjem parku.
Kako onuda prolazim gotovo svaki dan, nerijetko vidim pse baš u tom ograđenom dijelu. Vlasnike koji ciljano ulaze unutra, uredno zatvore vrata za sobom i s psom “uživaju” u parku. Ti ljudi nisu došli unutra s djetetom i psom, nego baš s psom. Možda gledaju na to da su i oni doveli “svoju bebicu” na igru?
Pas je nekad veći, nekad manji, neki se tamo i olakšaju, neki ne. Bez obzira ima li djece u parku ili ne, vlasnicima pasa su ograde očito izgubile svaku smisao. Ne znam ni sama što da mislim o tome. Znam ljude čija se djeca panično boje pasa, čak i onih manji, a i same roditelje koji dijele njihov strah. Mene svaki put iznenadi kad netko počne mahnito bježati od mog mješanca jack russella ali ne ulazim u to što nekoga plaši.
Je li u redu da dječji parkovi budu i pseći parkovi ili bi vlasnici pasa ipak trebali “stati na loptu”? Je li u redu ako je pas u parku vezan za klupu ili uopće ne bi smio biti tamo? Je li ok ako vlasnik psa i sam ima dijete, pa je poveo dijete u park i nema kud sa psom? Igra li veličina psa ulogu? Ono – veliki pas – veliki drekec, plus da se ljudi obično boje velikih pasa više nego malih jer zaboravljaju da otrov često dolazi u malim bočicama.
Ako su te ograde postale samo ukras, žali bože para koje su na njih potrošene. Najbolji čovjekov prijatelj uvijek će naći načina da ih preskoči.
foto: Jim’s Photos1
Sve super, al ima ljudi koji ulaze sa psima u ogradjeni park za bebe na Bundeku iako im je u blizini i nasip i ogromna livada 🙁