Tehnopark Celje izvrstan je omjer uloženog novca i dobivene zabave
Već gotovo godinu dana planiram jedan vikend odvojiti za odlazak u Tehnopark Celje jer je u jednom trenutku to postalo pravo otkriće na društvenim mrežama. I nakon puno vikenda, taj dan je nekako i došao.
Od Zagreba do Tehnoparka u Celju možete i bez vinjete, za što smo se mi odlučili jer nam je gps pokazivao oko 15 do 20 minuta dulju vožnju. Kada smo se vraćali nazad, bio je već solidan mrak i vozi se po brdima i ima dosta zavoja, tako da ako niste sigurni za vožnju, onda je vinjeta možda bolji izbor.
Dakle, za nešto manje od dva sata stižemo u Celje, nedjelja je, oko podneva i u Tehnoparku nema gužve, ali ima dosta ljudi iz Hrvatske. Nas četvero je ušlo za 29 eura, ali jedno je trenutno u invalidskim kolicima pa je možda zbog toga bilo nešto povoljnije, ne znam.
Kada su nam rekli da imaju dva kata, bili smo blago razočaran jer smo peko društvenih mreža čuli takve hvalospjeve, da smo očekivali neboder. Ali naša malodušnost zaista nije ispala opravdana. Prvo smo se riješili stvari. Već na prvom katu imate ormariće u koje ubacite euro i zaključate unutra svoje stvari. Euro kasnije dobijete nazad. Također, imaju i kavezi u koje možete objesiti jakne, ali koliko sam shvatila oni su zajednički i tu ljudi vješaju kapute itd.
I odmah da napomenem, što se tiče hrane i pića, samo je jedan automat za kavu na drugom katu i automat gdje imate tipa 7days kroasane i kinder bueno i takve stvari. Nema ništa bolje, nikakav kafić, ništa konkretnije. Tako da, ako ste ona obitelj koja je uvijek gladna, ponesite nešto. Eh da, i wc-i su na svakom katu, bili su uredni i čisti. Mi smo u Tehnoparku ostali četiri i pol sata, ali recimo da smo dali djeci da se na nekim mjestima igraju koliko bi htjela (12 i osam godina), moglo je to potrajati i šest sati.
Na jednom punktu postoji tako “teta šivalica” s kojom možete izrađivati torbe, ukrase, trake za kosu, pa nam je samo na to šivanje otišlo oko pola sata, ali njih dvoje bi tamo sjedili i dulje “proizvodeći” pomalo neukusne torbe. Bili su jako sretni što mogu zadržati svoje kreacije, pa nisam imala srca reći im da njihova djela nitko ne bi zadržao kao model. Pretjerali su sa svime.
Postoji i vrlo zanimljiv dio uređen kao mala trgovina gdje se klinci i odrasli mogu igrati blagajnika i kupaca, a svaki komad hrane ima bar kod koji se na blagajni može provući. Manja djeca mogu roditelje u trgovini tjerati doslovno satima da kupuju, mi smo se srećom izvukli nakon 20 minuta jer se već bližilo vrijeme zatvaranja.
Jako zanimljivi i poučni su bili sektori gdje možete probati kako je to kretati se u invalidskim kolicima preko prepreka ili pak s povezom na oči i bijelim štapom u sobi gdje su stol, stolice i kauč, a vi ne vidite prst pred nosom.
Nama je apsolutni hit bila zgrada Celjskog doma pomoću ogledala repliciranog na pod da dok vi puzite po podu ustvari stvarate iluziju da se penjete po pročelju (ili padate s njega), što može završiti nekim jako fora slikama.
Nikako ne smijem zaboraviti spomenuti robota Barbaru, apsolutnog miljenika ili ustvari miljenicu djece, s kojom se može razgovarati, škakljati ju, grliti se i slično. tu su i razne retro igrice na računalima, pisanje s 3D olovkama i igranje sa zakonima fizike i plemenitim plinovima.
Djeca mogu zidati i kuću što sam očekivala da će moji s obzirom na godine izbjeći, ali sam pogriješila, a imate na raspolaganju i mikroskope, razne računalne programe koji određuju koliko ste rijetki na ovom svijetu, a u jednom kutku možete čak tiskati i novac s vlastitim licem.
Atmosfera je bila dobra, gužve nije bilo, ljudi su kao i djeca bili tihi i pristojni. Pola sata prije zatvaranja (u 17h!) smo otišli van jer smo čuli zov zdrave hrane odnosno McDonaldsa, a klincima je bilo tako zabavno da se cijeli dan nisu sjetili hrane iako smo ponijeli nešto za grickati.
Uglavnom, mislila sam da ljudi pretjeruju, ali Tehnopark Celje nas je oduševio, iako ga smatram boljim izborom za djecu koja već idu u osnovnu školu, dok nije toliko zabavan vrtićancima. Čovjek ne može da se ne zapita zašto tako nešto nemamo u Zagrebu i zašto većinu naših muzeja koje platimo obiđemo za sat vremena i to uz itekako razvlačenje i odugovlačenje.
foto: Dječja posla