Afrid je restriktivni poremećaj unosa hrane
Mnoga djeca tijekom života prođu fazu izbirljivosti kada jedu samo određene namirnice, a druge bez razloga odbace. No, ponekad izbirljivost ima puno ozbiljnije lice te nije uvijek jednostavno otkriti ga. Svoju situaciju, strahove i osude kroz koje su prošli do konačne dijagnoze jedna je mama podijelila na društvenim mrežama.
-Oko 18. mjeseca života, počela sam primjećivati promjene. Moj sin je jeo sve manje, a popis namirnica koje je prihvaćao postajao je sve kraći. Isprobali smo sve klasične roditeljske trikove — od zabavne prezentacije hrane, do izbora jela — ali ništa nije pomagalo. Umjesto napretka, dolazila je sve veća frustracija – napisala je.
Dodaje da su jedne večeri imali “doručak za večeru”, a njezin godišnjak je odbio cimet rolicu, inače omiljenu poslasticu. Tada je napokon izgubila strpljenje i poslala ga u sobu, uvjerena da je samo tvrdoglav. No kad se nije vratio, prvi put se zapitala: Što ako on ne odbija hranu — nego je ne može jesti?
Hrana kao svakodnevna borba
Tijekom sljedeće godine, svako obiteljsko jelo postajalo je prava stresna drama.
-Pripremala sam posebno jelo za njega, dok su druga djeca gledala i pitala zašto oni ne mogu dobiti isto. Ponekad je čak i pogled na određenu hranu izazivao njegov refleks povraćanja. Društvo nije imalo mnogo razumijevanja. Drugi roditelji su s lakoćom govorili: “Moja djeca jedu što im dam.” Ja bih se samo nasmiješila, iako su me te riječi boljele jer sam osjećala da mi prigovaraju – prisjetila se mama.
Prvi koraci prema razumijevanju
Pedijatrica ih je uputila na terapiju hranjenja.
-Nisam znala da logopedi često rade i kao terapeuti za hranjenje. Dobila sam graf s 32 koraka — od pukog gledanja hrane do njenog gutanja. Kad sam to prvi put vidjela, postalo mi je jasno: Ovo neće biti brzo riješeno – objasnila je.
U sterilnim bolničkim sobama, tjednima su gledali terapeuta kako potiče njezina sina da pomiriši keks ili zgnječi kivi, ali bez ikakvog napretka.
Lažne dijagnoze i traženje opravdanja
Kako mama nije nalazila opravdanje za to što njezin sin nije jeo, a ljudi su stalno ispitivali, počela je izmišljati. Govorila je da je alergičan, da ne jede gluten ili orašaste plodove. Sve samo da izbjegne neugodne poglede koji su postajali sve učestaliji.
-No u jednom trenutku, odlučila sam prestati brinuti što drugi misle. Fokusirala sam se na njegovo zdravlje. Kupili smo blender, skrivali špinat u proteinskim shakeovima i servirali hranu na tanjure u obliku svemirskih letjelica. Više se nisam borila za napredak — samo za osnovnu prehranu – napomenula je.
Roditelji su uskoro odlučili pokušati s novim oblikom terapije – radnom terapijom. I tada je iznenada došla neočekivana dijagnoza.
Njihov sin imao poremećaj vizualne obrade — njegov mozak ne stabilizira sliku, pa svijet vidi kao da se stalno kreće, poput vožnje u autu. Bio je konstantno mučan, iscrpljen i dezorijentiran. Nije odbijao hranu — bio je bolestan.
Kad je radnom terapijom stabiliziran njego osjetilni sustav, terapija hranjenja konačno je počela davati rezultate. Pronašli su pristupačnog terapeuta koji je humorom i nagradama pomogao djetetu da napreduje još pet koraka na ljestvici.
ARFID: Konačno ime za višegodišnju borbu
Godinama nisu znali što se događa, a onda su otkrili pojam ARFID — avoidant/restrictive food intake disorder, ili izbjegavajući/restriktivni poremećaj unosa hrane. Uzroci mogu biti anksioznost, trauma, pa i neurološki problemi — kao u njihovu slučaju.
-Ne samo da je naš problem napokon imao ime — već su postojali i drugi roditelji koji dijele isto iskustvo. Na Instagramu smo našli profile s tisućama pratitelja. Više nismo bili sami – odahnula je mama.
Napokon napredak — korak po korak
Danas, kad ima 10 godina, njezin sin i dalje izbjegava mnoge uobičajene namirnice. Ali sada želi pokušati. Naučio je govoriti o svom stanju, a ne ga skrivati.
Kad je s rođendana došao s pričom o “hrskavim krumpirićima” — plesali smo u kuhinji. Kad je na školskom događanju pojeo pecivo, jedva sam se suzdržala da ne vičem: “VIDI GA! POJEO JE PECIVO!” Kad je rekao da su mu maline 6 od 10 na skali “Sviđa li mi se?” — poslala sam poruku mužu: “VOLI BOBIČASTO VOĆE!” – ispričala je mama kako su se veselili svakoj maloj pobjedi.
Moj sin nije težak
Danas znaju: bez obzira što drugi mislili ili govorili, ova mama zna da njezin sin nije bio izbirljiv. Bio je bolestan. A ona je naučila pustiti krivnju, očekivanja i tuđu prosudbu.
-Sada mi je važno samo jedno: da se osjeća sigurno, voljeno i ponosno na svaki mali korak koji napravi — bio to samo miris, dodir, liz ili jedan jedini zalogaj – zaključila je.
foto: Freepik