Djeca veliki dio ponašanja uče od roditelja, ne ponešto pokupe i od prijatelja
Kad kažemo da je nešto zarazno, najčešće pomislimo na prehladu, gripu ili neku drugu infekciju koju možemo dobiti od osobe koja je bolesna. No neke se stvari među ljudima mogu širiti na sasvim drugačiji način. Osmijeh, zijevanje, raspoloženje, pa čak i stres mogu se svojevrsno „prenositi” s jedne osobe na drugu.
To je posebno zanimljivo kada govorimo o djeci. Ona velik dio svog ponašanja uče promatrajući roditelje, braću i sestre, prijatelje i druge ljude oko sebe. Evo osam stvari koje se mogu širiti među ljudima, iako nisu zarazne u klasičnom smislu.
1. Smijeh
Jeste li se ikada počeli smijati samo zato što se netko pokraj vas smije, iako uopće niste znali čemu? Smijeh je jedan od najpoznatijih primjera socijalno zaraznog ponašanja. Kada dijete čuje roditelja ili prijatelja kako se iskreno smije, velika je mogućnost da će se i samo nasmijati.
Zato nije neobično da se u obitelji smijeh vrlo brzo proširi s jedne osobe na drugu. Djeca pritom ne moraju ni razumjeti šalu – dovoljno je da vide i čuju emocionalnu reakciju osobe koja im je blizu.
2. Zijevanje
„Zarazno” zijevanje nije samo nešto što se događa odraslima. Dovoljno je da vidimo drugu osobu kako zijeva pa da i sami osjetimo potrebu učiniti isto. Istraživanja su pokazala da se sklonost oponašanju zijevanja razvija tijekom djetinjstva.
Ako dakle dijete počne zijevati čim mama, tata ili brat zijevnu, ne mora značiti da je odjednom postalo jako pospano. Možda je jednostavno uhvatilo tuđu reakciju.
3. Stres i nervoza
Ovo je posebno zanimljivo za roditelje. Djeca mogu biti vrlo osjetljiva na emocionalno stanje odraslih koji ih okružuju. Ako je roditelj danima napet, nervozan ili pod velikim stresom, dijete može primijetiti promjene u njegovu ponašanju i samo postati napetije.
Naravno, to ne znači da će svaki roditeljski stres automatski prijeći na dijete. Na to utječu brojni čimbenici, uključujući djetetovu dob, odnos s roditeljem i situaciju u kojoj se nalaze. No istraživanja roditelja i djece pokazuju da među njima može postojati povezanost u doživljaju i fiziološkim pokazateljima stresa.
4. Raspoloženje
Dobro raspoloženje također se može „proširiti”, baš kao i loše. Kada dijete provede vrijeme s osobom koja je vedra, nasmijana i opuštena, njezino raspoloženje može utjecati i na dijete. Isto vrijedi i obrnuto.
Zato djeca ponekad vrlo brzo primijete da „nešto nije u redu” kod roditelja, čak i kada im roditelj ništa nije rekao. Ne moraju razumjeti razlog lošeg raspoloženja da bi primijetila ton glasa, izraz lica, način govora ili ponašanje.
5. Strah
Djeca puno toga uče promatrajući reakcije odraslih. Ako roditelj na neku situaciju reagira izrazitim strahom ili nelagodom, dijete može naučiti da je ta situacija nešto čega se treba bojati.
To se može dogoditi i bez izravnog objašnjavanja. Dijete može promatrati roditeljsko lice, glas ili ponašanje i iz toga zaključiti kako bi se ono samo trebalo osjećati. Zato se, primjerice, dječji strahovi ponekad mogu razvijati ili pojačavati kroz reakcije ljudi kojima dijete vjeruje.
6. Svrbež
Ovo zvuči pomalo smiješno, ali i svrbež može biti svojevrsno „zarazan”. Ako vidimo drugu osobu kako se češe, gledamo je kako dodiruje određeni dio tijela ili čak samo razmišljamo o svrbežu, možemo i sami početi osjećati potrebu za češanjem.
Riječ je o zanimljivoj reakciji mozga na tuđe ponašanje, a ne o tome da je osoba stvarno „pokupila” neki svrbež od druge osobe. Upravo zato je ovo jedna od onih pojava koje su savršene za obiteljski test: dovoljno je da se netko za stolom počne češati pa da uskoro svi počnu razmišljati – „Čekaj, zašto i mene sada svrbi?”
7. Entuzijazam i uzbuđenje
Emocije se ne prenose samo kada je riječ o nervozi ili strahu. Djeca mogu reagirati i na tuđe uzbuđenje, entuzijazam i dobro raspoloženje.
Ako roditelj s iskrenim oduševljenjem priča o izletu, putovanju, koncertu, utakmici ili nečemu što će zajedno raditi, dijete može preuzeti dio tog uzbuđenja. Isto se događa među prijateljima – jedno dijete se nečemu veseli, a vrlo brzo i ostali žele sudjelovati.
8. Navike i ponašanja
Za kraj, nešto što možda nije „zarazno” u doslovnom smislu, ali se među djecom i odraslima itekako širi – ponašanje.
Djeca svakodnevno promatraju roditelje i druge bliske osobe te iz njihova ponašanja uče što je normalno i uobičajeno. Ako roditelj stalno poseže za mobitelom, dijete će vjerojatno češće tražiti vlastiti ekran. Ako roditelj uživa u čitanju, vježbanju ili zajedničkom razgovoru bez mobitela, i takva ponašanja djetetu mogu postati prirodnija.
Zato ono što djeca „pokupе” od roditelja nije uvijek nešto što im roditelji izravno govore. Ponekad je dovoljno ono što svakoga dana gledaju.
foto: Magnific.com


