Nasilje u vrtiću može se spriječiti edukacijom i postavljanjem granica
Nasilje u vrtiću nešto je s čime se sve češće susrećemo iako se radi o sasvim maloj djeci koja o tome ne bi trebala znati ništa.
Svi mislimo da tako nevina bića nisu sposobna napraviti ništa ružno i zločesto, što na žalost nije istina. Iako je ovaj pojam još uvijek nov i nedovoljno istražen među vrtićkom djecom, neka ispitivanja pokazuju da je vrtićko nasilje gotovo jednako često kao i ono u osnovnoj školi.
Koja je definicija nasilja?
Nasiljem u vrtiću smatra se kada neko dijete ili djeca namjerno, više puta (tjednima, mjesecima) zločesti prema nekom drugom djetetu (ili djeci). Nasilje može biti verbalno: ismijavanje, nazivanje pogrdnim imenima, prijetnje ili fizičko: udaranje, guranje, tuča,…
Nasilje također može biti indirektno, bez vrijeđanja ili udaranja, a manifestira se isključivanjem djeteta iz grupe i ignoriranjem te širenjem ružnih priča. Najčešće, zlostavljano dijete nije samo ničime isprovociralo nasilnika, koji je uglavnom jači od same žrtve. Mali nasilnici na taj način dobivaju toliko potrebni osjećaj moći koji im nedostaje.
Na žalost, pojam nasilja nije ništa novo i svake je godine u porastu, čak i u najrazvijenijim zemljama svijeta koje su daleko ispred naše regije.
Ono što je vrlo zanimljivo u vezi nasilja jest percepcija osoblja (kako u vrtiću, tako i u maloj školi, pa kasnije u osnovnoj i srednjoj) i samih žrtvi koja se bitno razlikuje.
Iako se roditelji najčešće pouzdaju u one kojima su u ruke i prepustili svoju djecu da ih čuvaju, odgajaju i uče, mogli bismo reći, prema nekim istraživanjima, da su isti ti zakazali obavljajući svoj posao. Naime, odgajatelji i profesori uočavaju znatno manji broj nasilja nego što se ono uistinu događa, pa su tako u jednoj anketi procijenili da je u njihovoj školi bilo maltretirano 7,1 posto učenika, dok je čak 69 posto učenika izjavilo da je trpjelo neku vrstu vršnjačkog nasilja!
Nasilje je socijalni problem i istraživači se slažu da djeca u vrtićkoj grupi u kojoj se događa nasilje zauzimaju ili su prisiljena ponekad jednake uloge kao i osnovnoškolci. Koje su to uloge?
Nasilnik
Često su pravi mali manipulatori koji kao da točno znaju tko je slaba točka grupe i na koga se mogu okomiti. Iako su itekako svjesna socijalnih normi i pravila i da to što rade nije primjereno, ova djeca to tek trebaju i naučiti primijeniti. Njihovo se ponašanje manifestira na način da drugoj djeci sakrivaju stvari, uništavaju radove, ometaju ih prilikom jela, ne žele sjediti pokraj njih. Ponekad čak radije primjenjuju ovakvu vrstu nasilja od fizičkog.
Pasivna žrtva
Najčešće se radi o mirnoj, povučenoj i dobro odgojenoj djeci koja ni na kakav način ne pružaju otpor nasilniku i u tu skupinu sada oko 6 posto vrtićke djece. Ta djeca ne znaju se izboriti za sebe ili pokazati da im nešto smeta, a karakterizira ih i manji broj prijatelja jer teško sklapaju prijateljstva. Kod ovakve djece bilo bi dobro raditi na samopouzdanju kako bi se naučila izboriti za sebe.
Agresivna žrtva
Studije pokazuju da u ovu skupinu spada oko 8 posto vrtićke djece i to su djeca koja na psihičko maltretiranje najčešće odgovaraju fizičkim nasiljem, čak češće nego sami nasilnici. Ova djeca su jako impulzivna i imaju manjak samokontrole pa nerijetko ne znaju argumentirano odgovoriti na provokacije osim udarcima, što ne zaustavlja nasilje spram njima. Ovoj djeci uglavnom manjka socijalnih vještina i nisu omiljena među vršnjacima.
Svjedok nasilja
Polovica sve djece u vrtiću nisu nikada nikoga zlostavljala niti je netko zlostavljao njih. No, osjećaju se tužna, pa čak i uplašena kada vide da je netko drugi maltretiran, a istraživanja pokazuju da se neka čak potrude i pomoći žrtvi, koliko je to u njihovoj moći. Zato je važno raditi na daljnjoj edukaciji i poticati ih da nauče pomoći u nevolji i biti dovoljno snažni da upozore nasilnika da to što radi nije u redu.
Pomoćnik nasilnika
Ova djeca neće sama pokrenuti nasilničko ponašanje, ali zato znaju biti dobri asistenti nasilniku. No, istraživanja pokazuju da ne sudjeluju toliko često u nasilničkom ponašanju koliko i sami nasilnici.
Što roditelji mogu učiniti
Istraživanja pokazuju da se djeca uče agresiji u ranom periodu svoga života. Zato roditelji i ostali članovi obitelji koji odgajaju dijete moraju ga naučiti da se nosi s negativnim emocijama bez nasilničkog ponašanja. Kako?
Kao prvo, djeca imitiraju ponašanje svojih roditelja, pa se morate u svakom trenutku postaviti kao dobar primjer. Tretirajte druge s poštovanjem, budite ljubazni i obazrivi te će na taj način dijete učiti iz vaših djela. Zatim, kada djeca malo odrastu, učite ih da se konflikti i nesporazumi rješavaju riječima, a ne udarcima. Objasnite im kako se osjeća onaj tko je uvrijeđen ili udaren.
Što možete učiniti u vrtiću? Razgovarajte s odgajateljima i saznajte kako se vaše dijete ponaša i kako se uklapa u zajednici? Druži li se s drugom djecom? Ulazi li u konflikte? Nadziru li ga tete dovoljno? Promatrajte dječje ponašanje i izvan vrtića u kontaktu s drugom djecom. Otima li igračke ili ih njemu otimaju? Naučite dijete da se treba maknuti od onih koji mu ne odgovaraju i koji prečesto ulaze u sukobe.
Također, podučite ga kako da reagira u slučaju da se netko počne nasilnički ponašati prema njemu – treba vam sve ispričati i jednako tako, obratiti se za pomoć odgajateljima u vrtiću. Zato je važno da održavate dobru komunikaciju s najmlađim članovima svoje obitelji i imati odnos temeljen na povjerenju.
Često su na meti nasilnika djeca koja nemaju razvijene socijalne vještine te koja nemaju puno prijatelja i povučena su. Potaknite dijete da ostvari neke kontakte u životu i stekne prijatelje koji su na neki način štit od nasilnika.
Ponaša li se vaše dijete nasilnički, najvažnije što možete jest prihvatiti to i nositi se s kritikama te ne nalaziti uvijek opravdanje za svoje dijete. Mnogim roditeljima teško je suočiti se sa ovakvim optužbama jer njihovo je dijete njima „najbolje na svijetu“. No, kada se napokon suočite s problemom, morate biti čvrsti i postaviti ozbiljne granice.
Vaše dijete mora biti svjesno uzroka i posljedice, odnosno kakve će posljedice za njega donijeti njegovo negativno ponašanje. Za savjet se slobodno obratite i stručnjaku, na primjer vrtićkom psihologu ili zamolite pedijatra da vas nekome uputi.
Što odgajatelji mogu poduzeti?
Prvo i osnovno, naučiti djecu da je nasilje u bilo kojem obliku neprihvatljivo. Vrtić, škola ili bilo koja odgojna ustanova trebaju djeci pružati sigurnost, a ne osjećaj nelagode. Odgajatelji i učitelji su ti koji bi trebali biti „prva linija obrane“ u školi te koji će pružiti zaštitu djeci i pomoći im da se zajedno suprotstave nasilnicima.
U vrtiću se tete mogu pozabaviti tim problemom kroz razgovore i priče, a u osnovnoj školi i kasnije uz provođenje anketa i edukacijske satove integrirane u nastavu. Odgajatelji i profesori svakako trebaju o svakom problemu obavijestiti i roditelje te stručno osoblje, a u najgorim slučajevima i ostale mjerodavne organe.
Koje su posljedice nasilničkog ponašanja?
Kod vrtićke djece to je uglavnom stres koji može prouzročiti razne druge nevolje poput čestih bolesti ili glavobolja. Djeca također mogu početi odbijati ići u vrtić i čak pokazivati znakove depresije. Nasilje često zna za posljedice imati i povučenost, manjak prijatelja, nesigurnost, socijalnu neprilagođenost te mnoge druge ozbiljne posljedice.
foto: Freepik