Ljetovanje s djecom ne svodi se više na odmor već na animiranje i čuvanje najmlađih članova obitelji
Jeste li već imali priliku ljetovati s dvoje djece? Meni se ta radost ukazala prvi put ove godine. Jedno je četverogodišnja buntovnica bez razloga koji ne zatvara usta, a drugo tromjesečni boležljivko koji je već prošao dvije hospitalizacije.
Koliko se čovjek može odmoriti kada uvijek mora držati dijete na oku (ili na sisi)?
Smislila sam master plan a taj je da na ljetovanje idemo s još jednim parom koji imaju djecu iste dobi. Računam da će se cure igrati po cijele dane, a muž i ja pazimo na bebača. Sve je bolja opcija od mogućnosti da cijeli dan odgovaramo na pitanja zašto je neki pas crn ili kako se zove slučajni prolaznik, imali u moru krokodila koji će ju pojesti ako nema gdje su??
No, i sama priprema za more iziskuje krv i znoj. Dan za danom okreće se po jedna mašina veša, a ja se pretvaram u robota koji vadi veš iz perilice, vješa ga na štrik, skida, pegla…jer ne daj Bože da nešto što poželimo ponijeti nije čisto.
Pakiranje? Mačji kašalj, ali ova mačka imala je gadnu upalu grla. Morala sam osim sebe i djece spakirati i muža jer on jednostavno ne zna što bi mu sve moglo zatrebati i koje su majice “prave”. No dobro. Nakon što je moje troje djece napokon strateški spakirano, treba nagurati i sve druge potrebne stvari jer jedan prosječan Hrvat ne ide u apartman bez da pola toga ne nosi od kuće.
Ok, preskočili smo lonac sarme, punjene paprike ili što već…
Nakon samo desetak vrećica s igračkama za plažu, luftićima, lijekovima za sve četvero itd, moj posao je napokon gotovo i odmor može započeti!
Može li?!
Krećemo na put ranom zorom (po muževoj želji), a starija kćer odmah po sjedanju u auto sjedalicu počne kukati kako joj je neudobno i kako ju boli noga i s tim kukanjem nastavlja do kraja puta. doduše, par puta je prestala kako bi otpjevala neku pjesmu Miše kovača, ali to je to. Nakon sat vremena vožnje svom bogatom repertoaru dodala je i roditeljima najdraže pitanje: Jesmo li stigli?
Nakon 50 “jesmo li stigli” u 5 minuta, ostaje nam samo da je rasplačemo odgovorom da nismo stigli i da ćemo se voziti još satima.
Dolazak u apartman pruža nam jednu posve novu dimenziju. Dimenziju koja nam pokazuje kako se od urednog prostora od 60tak kvadrata u 2 minute može napraviti “štala” prepuna dječjih igračaka, odjeće, ručnika za plažu, odmetnutih japanki te dvije dječje stolice.
Frižider je napunjen za 5 minuta, vrata mu se jedva zatvaraju, što me na žalost navodi i na pomisao da će biti i ozbiljnog kuhanja.
Odlazak na plažu započinje opsežnim pripremama (sat i pol prije samog odlaska) koje obuhvaćaju pronalazak kupaćih kostima, ručnika, mazanja cura s 7 slojeva kreme zaštitnog faktora 200 i napuhavanja čamaca, šlaufova, bazena, narukvica i ostalih gumenih čuda. Imamo toliko toga da nije ni čudo što nam za odlazak n plažu udaljenu 80 metara treba auto. Ne za nas. Za naše tvari.
Dvije djevojčice odlaze na plažu sa 3 kantice i 45 lopatica grabljica i modlica za pijesak.
Iako se trebaju družiti i igrati, nisu si baš “legle” na prvu, pogotovo jer moj mali terorist pokazuje znakove narcisoidnosti i dosad nepoznatu želju za ugnjetavanjem. Usto, bježi od vode ko’ “vrg od tamjana” pa ju treba animirati na obali s onih tri kantice i 45 lopatica. Ova druga zato odlazi uživati u moru (ili bježi od moje), dok joj ona još i s obale čita prodike i to na sav glas da cijela plaža može uživati.
Za mlađe dijete koje je prije tri mjeseca još bilo u mom trbuhu, poseban tretman. Dubok hlad i postavljanje šatora za plažu, posebna ležaljka. Voda za ispiranje cice koja je nakon plivanja slana pa neće jesti iz nje i suhi kupaći da ga mogu nositi dok vrišti na plaži, da se ne smoči.
Nakon izmišljanja 100 dosadnih igri za cure, gradnje kuli u pijesku, dojenja, skakutanja po plaži ko majmun da smirim napade plača uzrokovanih možda grčevima te tješenja starijih curki koje su počele plakati jer: voda je hladna, došao je previsok val, krema za sunčanje je zla, krema za sunčanje je u oku, netko ju je krivo pogledao, ova druga joj nije dala loptu itd, slijedi povratak s plaže na kojoj smo bili kraće nego što su trajale pripreme za polazak i odlazak.
Tuširanje nakon kupanja u moru ima posebne čari jer tuš kabina je jedna, a nas puno. Neki se ne žele tuširati a kamo li oprati kosu pa je sve začinjeno s ugodnim zvucima urlanja i žalopojki.
Potom slijede i druge radosti zvane na primjer uspavljivanje. Stalno nekoga treba uspavati i stalno netko ne želi spavati. Netko je uvijek gladan ili žedan. Nekome uvijek treba presvući pelenu. Ali mi smo super roditelji i uz to sve još uspijemo popiti enormne količine kave koja nas možda i drži na životu.
Kad još pomislim da sam nadobudno ponijela dvije knjige sa sobom. Hahahaha. Sama sebi se slatko nasmijem.
Perilica suđa i veš mašina su mi najbolji prijatelji u apartmanu. Sram me je i napisati, ali često su u pogonu. Kad se moje ljetovanje svelo na to? Zašto i ovdje vješam veš na balkonu?
Odlazak u grad? Divota! Kad otvorim kofer shvatim da sam za djecu spakirala previše, a za sebe premalo stvari. Jedna stvar s ebarem nije promijenila, odnosno DA NEMAM ŠTO OBUĆI!!! Pamtim dane kada sam u kofer jedva uspjela spakirati svoju garderobu i šminku, a sada nas je troje stalo u tu istu površinu. No to valjda tako mora biti. A pripreme za odlazak bilo gdje moraju trajati sat vremena i to kada ubacimo u petu brzinu.
Imam li usput osjećaj da odmaram u tih teško odvojenih tjedan dana u cijeloj godini, u kojima se trebam odmaknuti od kolotečine i oporaviti i dušu i tijelo? Začudo, imam. Jer takav mi je život sada, a moja zabava i moje potrebe su nakon 33 godine stavljene na treće mjesto.
Moj odmor i moja zabava su sada 5 minuta mira na balkonu dok gledam komadić plavog mora i pijem kavu, do prvog : Mamaaa!!! Sat vremena poslijepodne na ležaljci ispred apartmana dok djeca spavaju. Dvadeset minuta plivanja dok muž zabavlja i čuva djecu na plaži. Večernje gledanje serije “zločinački umovi”, dok razmišljam kako bi se prije 10 godina u isto vrijeme tek “zagrijavala” za večernji izlazak. I super nam je. Teško i lijepo u istom trenutku.
Baš je do mene ovih dana došla jedna priča koja me potaknula na pisanje ovoga. Priča o roditeljima koji su otišli na ljetovanje bez svog djeteta s teškoćama jer im je to previše naporno i odlazak na odmor s njim u stvari im i nije odmor. Malo je reći da sam ostala u šoku, iako će se možda naći pametni koji će prokomentirati da “ne treba suditi roditeljima jer tko zna kako je u njihovoj koži”.
Iskreno, baš me briga jer mišljenja sam da ta situacija iz niti jednog kuta ne izgleda dobro. Svi mi, imala nam djeca posebne potrebe ili ne, jednom kada smo dobili djecu, oprostili smo se sa životom kojeg smo nekada vodili.
Angažman oko bebe od tri mjeseca isto nije lagan, i ona ima svoje posebne potrebe, kao što i starije dijete, kao i sva djeca. Ljetovanje s djecom općenito je mješavina kaosa i radosti, gubljenja živaca i uživanja. Ljetovanje s djecom nije više odmor za roditelje nego zabava za djecu (osim ako roditelji ne povedu dadilju). Ali to je ljetovanje kakvo smo mi sebi izabrali i drugačije niti ne možemo niti ne želimo. Koliko se god pritom malo odmorili.
foto: Moyan Brenn