Maša i Medvjed svakako su vrijedni gledanja, ako vam ne smetaju kaos i neorganizacija
Sve si mislim da li da uopće pišem o predivnom iskustvu u Lisinskom s predstave Maša i Medvjed. Kada sam svojedobno pisala što nas je zateklo u jednom dječjem kazalištu – grozna neorganizacija s kartama i mjestima koja nisu numerirana, pa su oni koji su kupili karte morali stajati, mnogi su se našli začuđeni – pa što mi tu smeta?
No, ljudski bezobrazluk na vrhuncu ove subote, faktor je koji je presudio. Dakle, Maša i Medvjed, subota, 17 sati. Kako je i za očekivati, Lisinski prepun, djeca uzbuđena. Prva postaja – garderoba. Ljudi čekaju u redu (pozamašnom), ali nije red za svakoga. dolazi skupina mama koje ne mogu čekati. Jer kod nas, u Hrvatskoj, životni je uspjeh progurati se uredu na blagajni ili tako negdje jer si onda super sposoban i dobio si nešto prije drugih, a u biti nisi trebao. Valjda sitna ljudska zadovoljstva, što ćemo.
Tako je skupina od par mama odlučila da one ne mogu čekati kao drugi glupi seljaci (još komentiraju kako Lisinski nije ono što je nekad bio, danas tu zaista “svatko dolazi”) i navaljuju s druge strane reda i napadaju žene u garderobi da im uzmu kapute. Što sad, nije bitno s koje su strane došle i jesu li čekale kao sve ostale budale?! Za čudo, ne polazi im za rukom, pa su malo nervozne. Dok gledaju mogu li naći rupu u redu, otvara se novi prozor za garderobu i u tom trenutku nastaje stampedo. To sam jednom u 9. mjesecu trudnoće doživjela u Lidlu. Čekam u redu na blagajni i otvori se nova, ne stignem se niti okrenuti, a stampedo ljudi me pregazi i onda kao nitko ne vidi da sam trudna, bla bla. Ok. Neka. Ali gaziti djecu na putu da biste brže ostavili kapute je stvarno dno dna, pogotovo jer će onda ti isti ljudi, po završetku predstave, morati biti prvi koji će opet pokupiti stvari iz garderobe. to je njihova mala pobjeda za taj dan, jer oni nisu rođeni da bi bili u gužvi.
Naša sjedala su u prvom redu. Prvi red sredina, stvarno dobra sjedala. No, tamo već netko sjedi. Mama s djetetom. Pokazujemo karte. Ona umorno i žalosno odgovara da je došla dole jer su njihova sjedala gore visoko i “malena ne vidi baš dobro”. I ne diže se. Ne razumijem. Stvarno bih htjela da njezino dijete vidi predstavu kako spada, ali htjela bih da vidi i moje. Na svom sjedalu. Znam, grozna sam osoba.
Gospođa ipak na kraju mora ustati, što je tu je. Mnogi roditelji oko nas imaju sličnih problema. Čini se da je opet “prodanao više karata” nego što ima mjesta u dvorani, odnosno da su ljudi odlučili reći da im djeca imaju manje od tri godine (neka) i ne kupiti kartu za njih, ali kada su ušli u dvoranu, ta ista djeca su im postala preteška za krilo, pa su ipak zaključili da im treba stolica (nečija?).
Kaos u dvorani, osoblje koje pomaže oko stolica i rasporeda (onim Seljacima koji nikad nisu bili u Lisinskom i koji su pošteno kupili svoje karte te zbog kojih Lisinski nije što je nekad bio), nije baš na vrhuncu zadatka, i njima je malo neugodno dizati ljude s malom djecom, iako ne sjede na svojim mjestima.
Da, djeca su osjetljiva priča i danas je bolje ne dirati u tuđe dijete jer si odmah monstrum bez osjećaja, krava, zlo, iskopmleksirana ženturača. Dobar alibi za ponašanje kakvom su mnogi roditelji imali prilike taj dan posvjedočiti. Zato sam se i dvoumila da li ovo uopće pisati. Svi će reći, vidi nje, nasrala se u prvi red, neka njezino dijete uživa, zašto ne bi i naša, u čemu je problem, gospođo, zašto ste tako isfrustrirani? Onda sam vidjela po Facebooku da je masa roditelja imala neugodno iskustvo kao i mi. I da, odlučila sam reći da sam isfrustrirana. Baš jesam. Neodgojem i nepoštovanjem drugih. Nedostatkom opće kulture i bilo kakvog reda. I ja hoću da moje dijete uživa. ali ne znači da ću ga čovjeku u redu ispred posjesti u krilo ili na glavu da bi moglo osjetiti Mašin miris.
Kad je kao “doveden u red”, prvih pola sata protječe za nas u euforiji. Curka oduševljena predstavom, pjeva, plješće, tra la la. Zadnjih 20 minuta – juriš kao da branimo tvrđave dvorca od neprijatelja. Mame se odozgo sručile ispred u prvi red, odnosno red ispred prvog reda, da bi djeca mogla bolje vidjeti “kraj” i Mašu i Medu i sve, tako da je zadnjih 20 minuta bilo nemoguće odgledati. Gaze po svima, nije ih briga što prvi redovi od njih ne vide, djeca urlaju, plaču, ništa se ne čuje…To je to od predstave, 30 minuta, a ostalo za one “koji se znaju izboriti za sebe”. Svaka im čast. Neće njihovo dijete ostati bez Maše, druga djeca mogu, ali ne i njihovo.
Na pozornicu se naravno, ne smije penjati jer to ometa glumce. Jedno dijete (nije krivo), uzveralo se gore, roditelji ne reagiraju, tko zna, možda je došlo samo? Na kraju, kada je već uspuzalo, skida ga zaštitar (fino i nježno i maše roditeljima), i tek onda tata tog djeteta domahuje i odlazi dole po dijete. ?! Zaštitar vam mora skinuti dijete s pozornice da biste reagirali? Ushićena sam što živimo u svijetu u kojem se moramo ovako znati izboriti za sebe. U svijetu gdje kupovina ulaznice ne znači ništa, gdje nema reda i gdje osoblje ne radi svoj posao i ne zna reagirati. Gdje roditelji ne poštuju drugu djecu i time daju izvrstan primjer svojoj. No vrlo su glasni kao njihovo dijete netko samo ružno pogleda. Zašto ste takvi, pa to je samo dijete?! Vaše dijete? Koga boli briga, jači pobjeđuje!
Kako sam se ismejala! 😀